Nova Istra

383 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Rukopis je ustrojen u pet ili šest cjelina. Svaki od prvih pet ciklusa broji jedanaest tekstova uglavnom duljih naslova. Naslovi tvore tekst završne (mikro)cjeline. Svaka od pet cjelina otpočinje svojevrsnim antitekstom – naslovom kao jedinom ispunom na praznoj stranici ( Pišem antipatičan , Pišem grandiozan , Čitam pobožno , Čitam razo- čarano , Čitam pišem ). U završnoj dionici pritom dolazi do transfera antiteksta prve cjeline ( Pišem antipatičan ) u tekst tvoren na prethodno navedeni način. Kao i naslo- vi uvodnih antitekstova, i naslovi cjelina ( Na mekim rubovima riječi , Obruči , Meta- morfoze , Elementi , Dva kruga, jedna tuga ; Južna magistrala ), iako ne toliko izraženo, ukazuju na punu, čitateljski potkrijepljenu svijest o jeziku, što posljedično, iako ne i kontinuirano, rezultira „hladnijim“ diskursom svojstvenim hermetičnosti te intelek- tualizmu znatnoga stvaralačkog udjela generacija pitanjaša i quorumaša , postmoder- nističkih začinjavaca hrvatskoga pjesništva. S potonjim se, vjerujem, neće svatko slo- žiti: niti je postmodernizam moguće svesti pod zajednički poetički nazivnik, niti je moguće povući preciznu granicu između modernizma i postmodernizma kojem se, baš zato što ga je poetički teško ili nemoguće okarakterizirati, ne nazire kraj. Uz spo- menute elemente ludizma (pa i letrizma) te hermetičnosti i povremeno gušćih na- nosa metafore, kao jednu je od rukopisnih okosnica izdvojiti i neoegzistencijalizam. Tipkam po svojoj teksturi nevidljivu brajicu tekst je kojim započinje prva cjelina zbirke, možda i kao objašnjenje prethodnoga antiteksta, ili kao upozorenje na to da prethodni naslov na praznoj stranici nije rezultat autorsko-uredničkoga propusta ili tiskarske pogreške, već pozorno razrađene strategije koja će, pokazalo se, rezultira- ti konceptualnim proizvodom. Takav pristup, usprkos povremenim izletima u jaku metaforu, logično posljeduje distanciranjem od središnje poetičke struje recentnoga hrvatskog pjesništva, što je u prvoj strofi teksta Spavam pravedno kao prosto proširena rečenica manje-više naglašeno izrijekom: nemam plan razviti / krila i odletjeti na gor- nju policu / tamo gdje se bude metafore . U tome, kao i u mnogim tekstovima rukopisa, uočljiva je razmjerno česta primjena opkoračenja. Suprotno ustaljenome poimanju kretanja, u tekstu Nosim se kao što grad nosi ljude oni dolaze i odlaze istom je dopisan nihilistički predznak: kretanje koje je sebi svrhom pritom, iz rakursa slaboga subjek- ta, znači (auto)destrukciju, usprkos transcendentalnom tumačenju egzistencijalne dvojnosti ljudskoga bića. Identitetski skepticizam semantička je os teksta Krckam zube ja nisam ja zubi ispadaju iz usta : gladna frekvencija onda napuni / pluća i u meni su svi nenapisani // likovi glasniji od zvjezdane noći / ja nisam ja dok jezik traži svoj // korijen a hrabrost napeto čuči na / nadmoćnoj neprijateljskoj obali . Identitetski skep- ticizam tako nerijetko (d)evoluira u polazišnu egzistencijalnu nesigurnost ( Stanem pred zid i ne znam hoću li strijeljati ili biti strijeljan ). Radoznalost za ludizam osobito se očituje u tekstovima kojima, u odnosu na taj neprecizan pojam, možemo dopisati gotovo manifestni karakter ( Spremim jezik u