Nova Istra

380 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV neki i provodni. U tekstovima Nabava to je maska, u tekstovima Šišanje , razumljivo, mašinica za šišanje, u tekstovima Šetnja , dakako, priroda. Vjerojatno je najpostojani- ji među provodnim motivima pritom onaj psa: malenoga, bijeloga, kovrčavoga. Psa uzdignutoga na razinu simbola, psa-poveznice subjektice i subjekta, teksta i teksta, psa-stanice vezivnoga tkiva koji, k tome, semantički oponira derutnome kontekstu životne i civilizacijske ugroze. Pas je, dakle, i simbol nevinosti, ali i, koliko god zvu- čalo banalno, potvrde jake egzistencijalne postojanosti subjektne dvojine (ne libim se napisati i ljubavi , makar uporišta toj tvrdnji, kada je tekst posrijedi, ne bila egzak- tna). U tekstu Šetnja uočljiv je trenutak anksiozne deskripcije društva: u autoriči- noj varijanti anksioznost proizlazi iz akromatske deskriptivne redukcije ( Na povrat- ku nizdol, / Goljak, / psihijatrijska bolnica za djecu i mlade ), a u autorovoj iz lucidno izvedenoga ironijskoga odmaka ( ne tako hladna koljena / crna djetelina / domovina na prozorima ). U tekstovima Šala , promatramo li ih kao zasebnu cjelinu, subjektica je adresantica, a subjekt adresat prvoaprilske podvale: adresantica adresatu sugerira da mu je pjesma uklonjena s društvene mreže, dok adresat ustvrđuje oduševljenost adresantice uspjehom podvale, čime i sâm adresat biva zadovoljan: prevari me za prvi april / i bude radosna kao trava . Čim atmosfera izolacije postaje naglašenijom, iz po- tonjega se citata naslućuje da se osjećaji poput radosti nerijetko opisuju pojmovljem prvotno/prvenstveno vezanima uz prirodu. Tekstovi naslovljeni Propusnica svakako predstavljaju jedan od estetskih vrhuna- ca zbirke (osobito jakoga emocionalnog plana); ograničenje kretanja, subjektičina je ustvrda, potencira prostornu relaciju svodeći egzistenciju na neminovni mikrokon- tekst: Stotinu kilometara između naših gradova / dalje je nego ikada: / zaposjele je uni- forme i palice, / opečaćeni razlozi i državni dokumenti. / Doba bolesti / doba je svega što je stanično . Kao posljedica, gledano iz subjektova rakursa, navedeno potenciranje skončava prazninom (naglasak stavljam na ekspresivnu poredbu): dan prazan kao fazan prije taksidermije . Tekstovi naslovljeni Film intermedijalno su iskustvo stra- tegijski promišljeno dopisano pandemijskom iskustvu: referenca je, iako ne posve izravna, na film Variola vera (r. Goran Marković, 1982. g.), odnosno na epidemiju velikih boginja u SFRJ 1972. godine, posljednju epidemiju te strašne bolesti u Eu- ropi (pišem prema sjećanju). Tekstovi Smrt refleksija su iskustva suočavanja s (ne samo) pandemijskom neminovnošću: smrt bliske osobe trenutak je transpozicije prirode pandemije iz statističke u neposredno tragičnu; za posljedicu, emocionalni je sloj obaju tekstova dominantan. Autoričin je rakurs na trenutku spomenutoga su- očavanja: Vijest o tetkinoj smrti stigla je na uskrsnu subotu / taman kada smo u maloj Dioni na Trgu / stiskali dezinfekcijski sapun postavljen kraj blagajne . Autorov, pak, na nemogućnosti potpunoga prihvaćanja spomenute činjenice, usprkos navedenoj ne- minovnosti: smrt nikad neće biti nešto sasvim ljudsko .