Nova Istra

379 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Rukopis čini trideset tekstova, odnosno petnaest naslova. Na lijevoj su strani au- toričini, a na desnoj autorovi tekstovi koje, osim zajedničkoga naslova, povezuje kon- zistentna tematsko-motivska istovrijednost. Jedan je događaj/doživljaj tako literarno obrađen iz dvaju gledišta koja, iako posve neizravno, međusobno komuniciraju (tu bih se mogao, no ipak neću, pozvati na metatekstualnost; ona se, naime, podrazu- mijeva). Ilustracije Maje Rožman, pri čemu osobito naglašavam crtež škara, koji „di- jeli“ lijevu od desne strane, sugerirajući tako autonomiju subjektice i subjekta (kao i dvaju stilova) unutar cjeline primarne egzistencije (rukopisa) i sekundarne egzisten- cije (suživota subjektice i subjekta kao stanovite refleksije suživota, neka mi Barthes oprosti, autorice i autora). Dakako da takvi odnosi povlače i pitanje intertekstualno- sti, što je opet dovoljno očito da bih to još zasebno napomenuo. Posrijedi je literarna obradba dominantno jakih, općepoznatih ili posve intimnih iskustava pandemijsko- zemljotresne 2020. godine. Stoga ne čudi to što cjelina otpočinje tekstovima naslov- ljenim Potres ; u autoričinoj inačici on je obrađen deskripcijom iskustva metazbilje (san o subjektici u ginekološkoj ordinaciji), dok autorova varijanta konkretizira sve do datumske preciznosti (nedjeljno jutro 22. ožujka), iz čega neupitno proizlazi za- ključak, ukoliko je bilo mjesta sumnji, da je posrijedi potres u Zagrebu, kojim je za- pravo započela agonija tzv. novonormalnosti u nas. Već sljedeći par tekstova ( Snijeg ) umnogome potvrđuje uvodnu napomenu ve- zanu uz ukrštavanje ne samo doživljajnosti, već i poetika: čitatelju je na raspola- ganju, a na zajedničku temu, autoričin hermetičniji iskaz (doduše, ne kao u ne- kim od prethodnih rukopisa poput Teleidoskopa iz 2018.) ukršten (ili bolje rečeno supostavljen) s autorovom emotivno progresivnijom (ili bolje rečeno vidljivijom) sintaksom (doduše, ne kao u, po meni nedostatno zapaženoj, izvrsnoj zbirci Ra- nije 1 * iz 2019.). Dva uočljivo heterogena stila tako su uključena, ujedinjena u obradu zajedničkih naslovnih motiva/iskustava, koji reaktiviraju punu čitateljsku pozornost. Ovaj, usudim se reći, domišljat proces montaže, kako parova tekstova obuhvaćenih zajedničkim naslovom tako i same rukopisne cjeline, tek površnom interpretatoru može ostaviti dojam jednostavnosti izvedbenoga procesa; naime, vidljivo različitim poetičkim modelima, a bez inzistiranja na paradigmi kompromisa pod svaku cijenu, uspostavljena je i očuvana harmoničnost cjeline, interakcija te istovremeno paralelizam, što posljeduje izvrsnom mogućnost čitanja zbirke kao zaokružene literarne činjenice, ali i kao dva takoreći posve samostalna ciklusa. Usprkos poetičkoj heterogenosti te spomenutoj mogućnosti zasebnoga recepcij- skog usvajanja autoričina i autorova prinosa, literarna se interakcija, uz ostalo, od- vija kroz nerijetka posezanja (mimo naslova) za zajedničkim motivima od kojih su * https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/4677/ ( Op. ur. )