Nova Istra

375 Mirko ĆURIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI vod:„Ja sam ju višeput pitao zašto ništa hrvatskog ne čita, ona bi se izgovarala da ne zna, da ne razumije hrvatskog jezika u knjizi, al’ govorit znala je.“ Doduše, junakinja ne čita hrvatske knjige jer ne zna dobro hrvatski jezik, dok je u Šenoe razlogom bila nezanimljivost ondašnje hrvatske književnosti. Međutim, od Prijana Lovre do Puške kobnice proteklo je petnaestak godina pa možda Tordinac ovim razgovorom sugerira kako je u međuvremenu došlo do napretka hrvatske književnosti i pojave zanimljivih autora i djela? Rukopis Puške kobnice još jednom pokazuje ne samo veliko prijateljstvo već i veliko povjerenje između dvojice tada mladih književnika, Josipa Kozarca i Nikole Tordinca. Svoga kuma Kozarca Tordinac moli da pročita rukopis: „Evo ti pripovjedke. Šaljem ti ju, kako mi je izišla iz pera, još ju niesam ni prepiso. Ponajprije ću ti reći ‘Marko’ što sam kazo da je sluga – nije, već je nadziratelj imanja, da budu opravdane one pouke koje daje Branki. Ljubica, nije tetka Branki, već strina, a Onegić pokojni ‘stric’. Čin ovaj zbija se početkom devetnaestog stoljeća, da bude opravdano što sam piso glede naobraženosti Zlatke. Dibić, doselio se iz Bosne, odatle je lasno protumačiti odakle to da nije naobražen, i odatle je opravdano njegovo postupanje sa Zlatkom. Zlatku sam oriso, ali ništa nije radila prama svomu karakteru, pomanjkalo mi gradiva. Već deder reci ti štogodj o njoj. Čuješ, ti si jednom pisao ‘tri sestre’, deder, valjda bih mogo štogodj iz tog izvaditi, pa Zlatki prišiti. Tvoje sestre si onako crto, kô djecu iz naravi. Ako mi podje za rukom ispraviti ovu pripovjedku po mom ćefu, biti će dobro. Nemoj ispravljati jezik, imao bi puno ispravljati, ja ću ga već ispraviti, što mogu, kad budem prepisivo. Izreci svoj sud i pobilježi pojedina momenta u Zlatki, a ja ću onda krojiti. Tvoj kum [7] “ Kozarac je rukopis pregledao i unutar teksta dodavao bilješke i sugestije. Primje- rice, kada među literaturom koju čita junakova tetka, i koja na nju djeluje negativno, kao na Flaubertovu gospođu Bovary, Tordinac spomene i Dumasa, on mu sugerira W. Scotta: „Ne vriedi ni po groša, radje Scotta.” Kozarac iznosi niz primjedbi na Tordinčev jezik, koje uglavnom nisu opravdane (recimo za sintagmu –„izginu u mraku“ – pita se je li to rečeno hrvatskim jezikom, a upitan je i njegov prigovor na prečesto spominjanje utjecaja literature, odnosno ro- mana, koji su utjecali na junakinjine postupke: „Češće spominjanje: romani, roma- ni... ne valja, nego treba onaj dojam živo dokazat, a ne pustim nabrajanjem: roma- ni, romani! Ako hoćeš dobra čovjeka orisat moraš njegova dobra djela nabrajat, a ne svudilj govorit: on je dobar, on je veoma dobar. /Tim se uprav drame odlikuju, a to je baš ona najveća poteškoća./)“ Upravo pozivanje na romane i na njihov utjecaj na junake (junakinje) važna je in- tertekstualna komponenta djela, na tragu sličnih motiva u svjetskoj književnosti, kao što su utjecaj viteških romana na Cervantesova Don Quijotea ili na spomenutu Fla-