Nova Istra

373 Mirko ĆURIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI činje „in medias res“: u đakovačkoj gostionici, na Miholje, oko 18 sati; glasna skupi- na mladića pije i glasno razgovara. Saznajemo da su to klerici koji se vraćaju s ljet- nih praznika, a jedan od njih, Juranić, još je u građanskoj odjeći, jer prvi put ulazi u sjemenište. Nesretan je, jer je zaljubljen i boji se sjemenišne discipline, a kolege ga ili tješe ili zadirkuju. U 19 sati stižu u sjemenište i tu započinje njihova formacija, ali je ovdje ujedno i završetak ove kratke proze: „Tu se najprije izmoli molitva i onda sje- doše večerati, Juranić se ne tače ničega. Odvečeraše. Zvonce zazvoni, svi se podigoše od stola izmoliše neku molitvu i odoše opet gore, oko pô osam otiđoše opet na mo- litvu i s molitve hajd’ u postelju, gdje nitko ne smije ni rieči progovoriti.“ Kraj je otvoren, malo je toga rečeno, ali je ocrtan Juranićev psihološki profil, nje- gova nepripremljenost za ono što ga očekuje, suprotnost od vesele, razuzdane atmos- fere netom pred ulazak u sjemenište. I ova neobjavljena proza jasno pokazuje knji- ževni talent Nikole Tordinca, kao i Poldrug ure ispod zemlje , putopisna crtica, odno- sno putopisna razglednica u kojoj pripovijeda o pohodu rudnicima ugljena u okolici Pečuha, a nastala je u vrijeme dok je prikupljao građu za rukopis Hrvatski narodni običaji, pjesme i plesovi Hrvata iz Pečuha i okolice [5] , u kojemu donosi iznimno vri- jedne zapise: povijest, stambene i gospodarske prilike, političke okolnosti u kojima djeluju, način života, prehranu, odjeću te narodne pjesme, pripovijetke i običaje pe- čuških Hrvata nastale tijekom 1885., kada se Tordincu ispunila mladenačka želja „obići pečuške Hrvate“, jer je iz toga grada, kako je rečeno, potjecala njegova majka Terezija Josipović. Tordinac s rođacima odlazi u rudnike ugljena u okolici Pečuha. U kontekstu današnjih političkih odnosa u Srbiji tj. nijekanja Hrvata i hrvatskoga jezika ondje, zanimljivo je napomenuti kako u rudniku rade bunjevački Hrvati, koji se jasno nacionalno određuju još osamdesetih godina 19. stoljeća! Kratki roman Massinisa posjeduje jasnu strukturu i dovršenost, te kritičke opaske Josipa Kozarca, jednoga od najboljih Tordinčevih prijatelja i sudruga iz vinkovačke gimnazije. Tordinac je poslao dovršenu verziju teksta prijatelju i suradniku Josipu Kozarcu na ocjenu. Na kraju rukopisa skromno mu postavlja pitanje: „Kudi kamo slabija od prijašnjih, što ne Kozarče?!” Josip Kozarac pak odgovara mu pozitivno dajući niz tekstualnih i jezičnih primjedbi:„Ovo ti je kume sigurno najbolji komad što si ga dosad napisao. Razra- dio si uprav izvrstno, al manjka Ti novelističko pripoviedanje, a toga ne ima bez va- ljanog hrvatskog jezika. Možeš nazvati novelom taj roman punim pravom. Morao bi stvar znatiželjnije napravit, morao bi prizore, dogadjaje i pojedine izraze, koji bi mogli znatiželjnost pobuditi, jače istaknuti. Ti si baš obratno uradio. Ono koješta što je manje važnosti ono si spomenuo, a ono što se je potajno kovalo – to si mi- moišao i zašutio, a baš tim potajnim pobudila bi se znatiželjnost (...) (...) Što ćeš ti uradit s tom novelom? Ako Te volja čekat dok ja dodjem, pa ćemo ju preradit i u