Nova Istra

372 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mirko ĆURIĆ tematike, čiju „prozu odlikuje narodni leksik i epski stil usmenoga pripovijedanja, a vidljivo je i spajanje romantičarske i realistične pripovjedačke matrice [2] .“ Već smo se u prethodnih sedam knjiga Sabranih djela Nikole Tordinca uvjerili kako je riječ o proznome piscu, pjesniku, prevoditelju, putopiscu, kritičaru, etnografu... iznimno raznolikoga opusa, u kojemu je ta „seoska“ sastavnica sekun- darna, ali je za kratkoga mu života gotovo jedina publicirana. On je prvenstveno urbani pisac, a to dokazuju prozni tekstovi i putopisi neuvršteni u Seoske baj- ke i bajalice (1885.) ili Odabrane pripovijesti i crtice (1890.), na temelju kojih su se izvodili zaključci o njegovoj poetici. U knjizi Milana Marjanovića Iza Šenoe: Četvrt vijeka hrvatske književnosti [3] na šest mjesta spominje se Tordinac, kao vrlo važan i značajan književnik toga razdoblja, ali ipak prvenstveno „kao zastupnik seoske novele“ (Marjanović, 1906.; 12). Kao značajna Tordinčeva djela Marjanović isti- če Đakovački spasovdan , Čarobnu škrinjicu [4] , Brata Adama i Kožuh. Tordinca smatra jednim od najvažnijih i tipičnih predstavnika slavonske novelistike:„Slavonija je ro- dila sasma drugačiji tip. Plodna i široka polja i dugotrajni upliv turski učiniše čovjeka lakoumnim. Tordinac a kasnije Lovretić, ali najviše pako Ž. Bertić su pjesnici, a Ko- zarac je pisac socialnog toga kraja. Ovdje nije problem u prelazu jednog socijalnog ili ekonomskog reda u drugi, nego tu pisce interesira u prvom redu pitanje moralno, a uz to i pitanje mrtvih kapitala . Nemoral i nerad, to su problemi slavonske novele. Ni jednoga ni drugoga ne vidimo u graničarskoj i primorskoj noveli, a u zagorskoj vidimo samo nerad“ (Marjanović, 1906.; 60). Knjiga proznih tekstova Puška kobnica , probranih iz rukopisne ostavštine, po- kazuje svu slojevitost Tordinčeva opusa i otklon od Marjanovićevih ocjena. Radnja se u ovim rukopisnim prozama više ne događa u Đakovu, ili selima đakovačkoga i vinkovačkoga kraja, već u Kartagi i Rimu u vrijeme Drugih punskih ratova ( Massi- nisa ), u Carigradu 19. stoljeća ( Fatima ), u hrvatskome visokom društvu 19. stoljeća ( Puška kobnica ), u Đakovu oko 1880. ( Pitomac devetnaestog vieka ) i u okolici Pečuha ( Poldrug ure ispod zemlje ) poslije 1880. Autorska imaginacija vodila je Tordinca kroz vrijeme i prostor: od antike do egzistencijalne tjeskobe mladih pitomaca suočenih sa sjemenišnim životom. Pokazao se kao vrstan pisac, u povijesnim pripovijestima ili kraćim romanima i pečuškome putopisu – kao romantičar, dok se u Pitomcu de- vetnaestog vieka , baš kao u Kožuhu , osjećaju prodori moderne: radnja je sporedna, a u središtu crtice psihološka su stanja sjemeništaraca koji nakon odmora zadnje sate provede po đakovačkim gostionicama, strahujući od strogog akademskoga režima koji ih očekuje. Neki su tužni zbog djevojaka kojih se zbog svećeničke službe mora- ju odreći. Riječ je o majstorskoj prozi, samome vrhu Tordinčeva pripovijedanja, koja strukturom više pripada žanru kratke priče, a manje je tipična Tordinčeva crtica s određenim moralističkim zaključkom ili porukom na samome kraju. Radnja zapo-