Nova Istra

371 Mirko ĆURIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nikola Tordinac rođen je 5. prosinca 1858. godine u Đakovu od oca Ivana, obrt- nika, koji je radio stolarske radove u đakovačkoj katedrali i majke Terezije Josipović, rodom iz Pečuha. Umro je u Đakovu 21. veljače 1888., a 22. veljače 1888. sahranjen je na đakovačkome groblju, u zajedničkoj grobnici sa stricem, kanonikom i pjesni- kom JurjemTordincem. Premda mnogi autori o njemu pišu kako je iza sebe ostavio neveliko i nedovr- šeno djelo, činjenica je, zapravo, kako mu opus, u odnosu na njegove suvremenike, i nije malen opsegom: pisao je pjesme, crtice, pripovijesti, oglede, feljtone, putopi- se, obilno je prevodio s njemačkoga jezika, sakupljao je usmene tvorevine i etno- grafsku građu. Kao šestogodišnji dječak s roditeljima putuje u Sarajevo i Derven- tu – tada još tursku Bosnu – gdje mu je otac radio kao stolarski poduzetnik. Taj boravak od svega pet godina snažno se dojmio dječaka i bio presudan za njego- vu budućnost i književni te sakupljački rad. Osnovnu je školu završio u Đakovu, a gimnaziju u Vinkovcima. U književnosti se javlja kao pjesnik – stihove šalje go- dine 1875. vinkovačkom Narodnjaku i senjskome Radiši , ali je najviše traga osta- vio kao pripovjedač, putopisac i sakupljač narodnoga blaga. U jesen godine 1877. stupio je u đakovačko sjemenište, gdje postaje predsjednikom Zbora duhovne mla- deži. Pod pseudonimom„Staparić” javlja se u Obzoru i Pozoru u čiji podlistak šalje zanimljive dopise, najčešće vlastite pripovijetke i prijevode s njemačkoga jezika. Značajna mu je suradnja i u vukovarskome Sriemskom Hrvatu u kojemu, među ostalim, objavljuje prvi svjetski prijevod Karla Maya. Smatralo se da je prvi prijevod objavljen 1881. u časopisu Le Monde , u Parizu. Mirko Ćurić otkrio je, a Hans Die- ter Steinmetz iz Muzeja Karla Maya u Njemačkoj to potvrdio, kako je Tordinac već godine 1880. objavio prijevod novele Tree carde monte u časopisu Sriemski Hrvat . Poput velikoga broja mladih nadarenih Hrvata, i Nikola Tordinac već je tada, pa sve do smrti, uživao u mecenatskoj potpori biskupa J. J. Strossmayera i svoga rođa- ka Jurja Tordinca, kojemu posvećuje svoju jedinu za života objavljenu knjigu Seoske bajke i bajalice te dvije prigodnice, objavljene u ovoj knjizi. Biskup J. J. Strossmayer zaredio ga je 19. rujna 1883. godine za svećenika Đakovačke ili Bosanske biskupije. U Rimu je studirao pravo na Apolinaru do 1885. Vrativši se u Đakovo, postaje profesorom filozofije i latinskoga jezika (na Liceju, 1885. – 1888.). Umire od sušice nakon neuspješna liječenja 21. veljače 1888. godine u Đakovu, iako se u mnogim izdanjima pogrešno navodi kako je umro u austrijskome Gleichenbergu, a u tome mjestu samo je liječen. Iza njega je u rukopisu ostalo nekoliko dovršenih i započetih proznih djela, putopisa i etnografskih zapisa. Objavljivanje ovih tekstova rasvjetljuje, ali i usložnjava prosudbe o značajkama i obilježjima Tordinčeva književnog opusa. Sada smo već vrlo daleko od leksikonskih i enciklopedijskih ocjena o piscu seoske