Nova Istra

202 NOVI PRIJEVODI Arian LEKA LOGOR VIII – Obala Tunisa Tko je želio kamen s dna mora za ogrlicu, Kući je ponio probušeno srce. Pod morem, crnomanjasti muškarci dobri su krotitelji rijeka. Žene raspuštenih kosa predu kišne konopce na preslicama. Djevojčice s jarbolima u rukama šiju ispucane vene. Vratih se. Operem oči prije ulaska u kuću. Uklanjam nož sa stola. U šaku skupljam duše smrvljene na stolnjaku. Otkidam nit Suncu, koje se trese usred neba. Stišavam glas na radiju. Vidim svoju sliku na zidu. Dan započinje istim slikama. Tata se smiješi. Tata je posadio kuću usred našega dvorišta. U njoj prekrasna djeca, kao cjepovi puni života, koja se bez mape vraćaju kući. Četkice za zube u čaši. Tata se penje stubištem da bi se zakvačio o zeleni križ ljekarne. Izlaziš na prozor. Kao list na vjetru mašeš rukom. Kao pokošen. Plava ruža, otrovana svjetlošću. Kosa skraćena. Mala strelica na crnome polju sata. S albanskoga na crnogorski preveo: Danilo Brajović, Podgorica (Crna Gora); hrvatskome jeziku prilagodio: Boris Domagoj Biletić, Pula