Nova Istra

200 NOVI PRIJEVODI Arian LEKA LOGOR VII – Obala Libije Ovaj logor podvodni je raj. Bez prašine, buke i blata. Travnate visoravni još nisu pokošene. Krstionica slane vode ovaj je pogled. Ulazimo redom za krštenje. Prije nego što se pretvorimo u utopljenike s redovnim dokumentima I krijumčarene utopljenike, Zakon zahtijeva da boju kože objesimo o klin, Vjeru zatvorimo u ormar, a etničkoj pripadnosti neka hrastovinom štavimo debelu kožu. Utopljeni smo. Nema razlike. S međunarodnim znacima, manjine utopljenika potonulih u našemu moru Žele nam vječnost i mir. Više se ne svađamo oko boje očiju. Ali mogu li im nakon toga reći da su ribari opet izvadili Naša tijela iz vode? Kako im reći da nakon toliko godina zaposlenosti pod morem, Gdje smo pozirali goli, kao modeli za studente umjetnosti, Opet moramo nositi cipele I košulje s bijelim ovratnikom? Vraćamo se. Što tamo nalazimo? Masline s trupom punim zakrpa. Čamce okrenute na obali. Ljude koji čitaju obavijesti o tome kako se naknada Za utopljenike najnovije pomorske tragedije Neće isplaćivati u poštanskim uredima, već će ih u omotnicama dostavljati na kućne adrese. Naći ćemo promatračnicu na plaži odakle smo krenuli. Toranj grada, zaboravljen usred polja, Kao i nit paukove mreže, Preko koje bijeli vojnik razgovara s crnim časnikom. Zatim grmlje posječenih nogu. Ose na zrelu grožđu.