Nova Istra

196 Toliko! Linijski trajekt ponovno nad nama. Dijeli pokožicu mora. Piše brojeve. Pravi tetovaže na spužvastim kostima. Onda udari zvono. Fešta je gotova. Moramo se vratiti u spavaonicu. Mjesečev projektor puzi nad podvodnim kampom. Provjerava nije li ograda od bodljikavih valova negdje slomljena. Netko može pobjeći i konkurenciji javiti tajne života u logoru. Tehnologija. Cijene. Tržišta na kojima se prodaje odjeća i napola pohabana obuća. Kao i naš život. Sklupčamo se ispod kreveta, ali ne spavamo. Bojimo se da će kakav san doći izdaleka, izabrati našu lubanju i u nju se posaditi. Stoga ne spavamo. Snovi nas ne smiju zateći u snu. Pronađu li ti san u tijelu, obujme te tri člana. Podrška trgovini ljudima. Pokušaj bijega iz logora. Neovlašteno sanjanje. Jutros nas zatječe dok čistimo pidžamu kostura, sve dok zvono i plima ne podignu kamp na noge. Netko je ugodio tipkovnicu između rebara, raštimanu tijekom plesa. Djeci, koja su zvijezde brojila prstima, koža se puni bradavicama, Kad pokucaju na vrata. Ulaziš u vrt da iz aorte iščupaš moje srce. Sviće dan. Mi smo svijeće ugašene na torti.