Nova Istra

88 PROZA Mladen JURČIĆ Tupo je, posve izgubljeno, gledao pred sebe, a onda je začuo glas: – Izvolite. Andreja mu je pružila čašu vode, pa je otpio, no nije se osjećao nimalo bolje. Obu- zeo ga je neugodan osjećaj da nekamo propada, kao da usred poznatog ozračja poni- re u nepoznat, zastrašujući ponor koji se odjednom – ili ne, ne odjednom, nego još vrlo davno – neobjašnjivo rastvorio pred njim. – Što... što se dogodilo Moniki? – protisnuo je, odlažući čašu na stolić. Andreja se spusti u naslonjač nasuprot sofe. – Moja teta imala je opasnu srčanu manu i hitno je morala na operaciju, ali znate kako je kad netko treba presađivanje. Bila je na popisu, ali dugo je čekala, predugo i... naprosto nije dočekala. – Spustila je pogled. Ne!... grčevito je razmišljao, odbijajući takvu stvarnost. Stvarnost? Moniku su, za- hvaljujući njegovim poznanstvima, zapravo vrlo brzo primili u bolnicu, a operirao ju je poznati kirurg, prijatelj njegova prijatelja, pa ne samo da je preživjela, nego se vrlo brzo potpuno oporavila, ali ne ovdje , u ovomu svijetu, u ovoj stvarnosti, jer ovdje nije bilo ni njega, ni njegovih poznanstava da joj pomognu. Kako je živjela svih ovih desetljeća? Zapravo uopće nije poznavao život svoje najveće ljubavi. I koji je njegov istinski svijet, njegova prava stvarnost, ova, ili ona , puna ljubavi i zajedništva, u kojoj je život proveo s Monikom i dobro je poznavao ženu pred sobom, njezinu nećakinju, koja je u njemu sad vidjela potpunog, zbunjujućeg neznanca. Za Moniku i njega ova, 2018. godina, bila je vrlo dobra. Upravo u to doba pošli su... Upoznao ju je kad je završavao fakultet, na kraju prilično usamljene mladosti. Ni u to vrijeme još nije bio potpuno dozrio, jer zadržao je dječački nepromišljenu bez- brižnost, neučinkovit, beskoristan žar i polet te upravo dovoljnu mjeru nepozna- vanja života i zanemarivanja ozbiljnih životnih zadaća da mu veza istodobno bude lakomisleno, neobuzdano mladenačka (Moniku i njega smjesta je prožela obostra- na, nezadrživa privlačnost), ali i dovoljno raznovrsna da dosegne određenu dubinu, očaranu upornost i postojanost. U to vrijeme Filip je bio pomalo ukočen i nespretan, posebno u ženskom druš- tvu, no s Monikom se od samoga početka osjećao prirodno i opušteno, među njima se smjesta razvila čudesno nesputana spontanost, pa od prvoga trenutka nije bilo ni traga tjeskobne zbunjenosti, ni stropoštavanja i neugodne tišine. Gotovo su se smje- sta otvorili jedno drugome kao da se već dugo poznaju. Kad god se sjećao početka njihove veze, uvijek ga se najviše dojmila znakovita činjenica da gotovo nije ni bilo ukočenog „razdoblja upoznavanja“. U to doba čak je stekao određenu slavu, jer objavio je knjigu pjesama i priča, pa je držao da je prilično značajan književnik, a činilo mu se da će poletjeti kad je Mo- nika, pročitavši njegove umotvorine, prokomentirala kako Filip obećava više od bilo kojega njezina poznanika.