Nova Istra

87 Mladen JURČIĆ PROZA No nije to mogao učiniti. Sad je prekasno... za sve! – Oprostite – prisilio se govoriti mirno i sabrano, iako mu se činilo da se javio netko drugi, a ne on i da ta osoba stoji podalje od njega. – Ne poznajete me, ali vrlo bi me zanimalo da doznam nešto o Moniki Alinović (bilo je to djevojačko prezime njegove žene, prije nego što je uzela njegovo). Ona i ja... – O mojoj teti? – zbunjeno će Andreja, pozorno ga i pomalo nepovjerljivo mo- treći. – Zajedno smo studirali, nekad davno. Znam da poslije toliko vremena zvuči ne- obično, čak smiješno, ali Monika mi je ostala u vrlo lijepom sjećanju. Bili smo dobri prijatelji, a onda sam dugo, desetljećima, boravio u inozemstvu. Otišao sam još kao mladić i tek sam se nedavno vratio, pa sam htio... nešto me je ponukalo da je potra- žim, da se raspitam kako je. Ovdje više gotovo nikoga ne poznajem, ali ona... Kako sam rekao, ostala mi je u vrlo lijepom sjećanju. Bi li... bilo moguće da je vidim? Monika je odrasla u ovom stanu, ovdje je... ili ondje , u onom vremenu i... prosto- ru?... živjela dok se nije udala za njega, ali sada ... – Moja teta je mrtva – odgovori Andreja. – Umrla je prije šest godina. Osjetio je da mu je srce počelo ubrzano, nepravilno kucati, ponestalo mu je zraka i tako mu se zavrtjelo da se sve doimalo još nestvarnije, apsurdnije, još više nemoguće. U ovo doba, 2018. godine, njegova žena još je bila živa. Istina, prije šest godina ot- krili su joj nasljednu srčanu manu, pa je hitno morala na operaciju. Srećom, Filip je poznavao primarijusa u najboljoj gradskoj bolnici, a imao je i nekoliko utjecajnih pri- jatelja. Monika je smjesta primljena (ti dani puni napetosti, tjeskobe i neizvjesnosti neizbrisivo su mu se urezali u sjećanje), a kako je dospjela u ruke izvrsnom kirurgu, rizična operacija presađivanja posve je uspjela, pa su nastavili živjeti kao i prije, i to do danas, do dana kad je pozvonio na Andrejinim vratima. Sjećao se prisnih šetnji s Monikom dok se oporavljala, a onda i zajedničkih putovanja. Upravo su ove godi- ne... Ali koje to godine i u kojemu svijetu? – Je li vam dobro? – Andreja zabrinuto upita blijedoga starca na vratima. – Oprostite, ta me vijest pogodila, pa... – Uđite, sjednite – pozvala ga je. – Donijet ću vam čašu vode. Uteturao je u dobro mu poznat hodnik, a onda je nagonski pošao u isto tako po- znatu dnevnu sobu, gdje je velik prozor gledao na ulicu koje se jednako tako prisno sjećao, kao da nisu prošle tolike godine, nego je tu još jučer sjedio. Prije no što se više skljokao negoli što je sjeo na žutu sofu, pred očima mu se pojavila slika kako se upra- vo na toj sofi u kasno ljetno popodne ljubi s Monikom, dok su, prije toliko desetljeća, još bili mladi, bezbrižni i zaljubljeni u samo jednoj poznatoj dimenziji, u samo jed- nomu, njihovu , čvrstomu i postojanomu svijetu, jedinomu za koji su znali, za koji je Filip znao, prije nego što se ono dogodilo!