Nova Istra

86 Mladen JURČIĆ, Zagreb SVEMIR 1. Filip se vrlo dugo, tijekom cijelih desetljeća, pitao što će biti i kako će se osjećati kad napokon pozvoni na tim vratima kroz koja je toliko puta ulazio, no zapravo, istodobno – kakva li paradoksa! – tu nikad nije bio. Kad mu je otvorila mlada žena koju je smjesta prepoznao, jer bila je to Andreja, njime su prostrujali duboka bol i osjećaj potpune nestvarnosti kakav nikad prije nije osjetio, iako mu se još od ono- ga događaja često činilo kao da je sve oko njega nestvarno. Bio je to krajnje neobi- čan ponovni susret! Dakako, Andreja je bez ikakva prepoznavanja zurila u njega, vremešnog posjetitelja na pragu sedamdesetih godina. Za nju je doista bio potpu- ni neznanac, iako je on nju dobro poznavao (u posve drugoj, a ipak istoj stvarnosti, ili svijetu?), jer bila je nećakinja njegove žene, a s Monikom je u braku proveo četr- desetak godina. Još dok je Andreja bila dijete, Monika i on često su je vodili u par- kove, u zabavište i na cjelodnevne izlete, jer njezini su roditelji bili vrlo zaposleni, a Monika i Filip dugo nisu imali vlastite djece. Filip je djevojčicu podučavao i kad je pohađala školu, a poslije su joj također pomagali, no sad je to bila mlada žena na početku tridesetih godina, ovalna lica i duge crne kose, odjevena u plavu kućnu ha- ljinu, a vrlo je se dobro sjećao i iz te dobi. Naravno, za nju je on bio samo starac kojega nikad prije nije vidjela. Dugo se pri- premao za trenutak kad će se pojaviti na vratima stana u Zbenimovoj ulici, na pragu otkrića, ili barem nekakva razrješenja najveće tajne svoga... ne ne svoga , nego svojih života, ali sad se sve doimalo još nestvarnije nego što je očekivao, jer za tako što nije dovoljno ni nekoliko desetljeća pripreme. Premda je vrlo dugo gotovo živio za taj trenutak, sad kad ga je napokon uistinu proživljavao osjećao je poriv da se na brzinu ispriča te da se okrene i ode. Mladen Jurčić (iz osobne arhive)