Nova Istra

84 PROZA Franjo DŽAKULA Jutro je, napamet znam ritual. Doduše, ovdje se čovjek prevari u optici svjetla i mra- ka, u gubljenju vremena i imenu dana. I kada zbog užurbanosti pomisliš da su jutarnji sati, sestra opomene da je tek prošla ponoć. Mučno se okrećem prema zidu čekajući jutarnje mjerenje temperature, bez nade da ću opet zaspati. Jer sada će jutarnja vizita i gotovo isti dijalozi. Doktor je po običaju glavnoj sestri na uho šapnuo nešto što nas je zbunjivalo. „A vi, kako smo? Čini mi se bolje, je li?“ Skinite ga, sestro, s kisika do večeri, pa ćemo vidjeti.“ Uplašio sam se da mi ne bi pozlilo, a da u tom trenu sestra bude dale- ko. Srećom, doktor je imao pravo, normalno sam prodisao. Znam da me još jednom prilikom upitao: „A odakle?“ – ponovi. Vjerojatno je tako pitao i ostale. „Iz Đakova, gospodine doktore.“ I sada mislim da je to opet bio ciljani dijalog o mojoj svjesnosti. A možda je u uobičajenom jutarnjem ritualu htio malo popričati, zaboravivši na- čas i mjesto i boju svoga radnog ogrtača. Stavio je kao i prije prst između očiju i počeo nabrajati imena mojih sugrađana, njegovih đačkih drugova koji su sada, nakon toli- ko godina, bili raspršeni kojekuda. Izašavši prividno iz bjeline odjeće koja ga je ozna- čavala, neko smo vrijeme izmjenjivali kratke rečenice. Kao da smo u nekom lijepom prostoru na jutarnjoj kavi. Nismo se više vidjeli, jer ga je zamijenio drugi liječnik. Unatoč svemu jadu, ovi lju- di nadljudski su se trudili spasiti svačiji život, od bolesti čija prava narav i doseg nije odgonetnut. Kako bih ih mogao zaboraviti? I bez kisika, polako mi se nakon petnaestak dana počela vraćati snaga. Kao da je tanak trag vode napokon namirisao veliku rijeku života i uputio se k njoj. Nakon toliko dana nepokretnosti, jedne noći koju nisam odspavao, sjeo sam na krevet, ali ovoga puta nisam imao osjećaj da to sjedenje neće potrajati dugo. A da pokušam? – pomislih. Polako se hvatajući za šipke uzglavlja tuđih kreveta, drhtav i znojan, micao sam se prema vratima. Jedina nada bila je da me sestre neće primijetiti i vratiti natrag te želja da izbacim to nakupljeno smeće iz sebe, iz napuhana trbuha, bez pelena i ičije pomoći. Gdje je bila sestra? Duboka je noć pa je možda nesvjesno negdje, na kakav naslon, načas pri- slonila glavu. Nikada ni prije niti poslije nisam osjetio takvo olakšanje i povratni put od školj- ke do kreveta. I pomisao iznad bijele školjke da bi to ipak mogao biti početak kraja moga stanja. Da, bio sam pomilovan, to je izvan sumnje. Nakon nekoliko dana, za jutarnje vizite, doktor je naišao s dobrim vijestima.