Nova Istra

83 Franjo DŽAKULA PROZA ne razlikuju noć od dana. Kao da je to neki vjetar iz dubina provalija, gdje je konačio dugo, donio glas nagovještavajući poruke o strašnoj bolesti. Nitko nije mogao biti siguran hoće li ga dežurni liječnik možda nešto priupitati. Zastao je pored moga kreveta zapitavši me odakle sam. Jesam li baš tamo rođen. Poznajem li iz Đakova neke osobe koje je on očito poznavao. Razgovor je bio ciljan i to sam znao. On je pak htio znati razlog mojoj tišini i stu- panj moje svjesnosti. Dobro mu je bilo poznato kakve posljedice može ostaviti ova ne- poznata bolest, u smislu trajnosti. Imao sam„povlasticu“: uvijek sam se mogao okrenuti zidu dok bi iznosili nekog nesretnika kroz muk sobne tišine. Sestre bi hitro popravljale krevet za nekoga koji će ga ubrzo trebati. Sjećam se da sam se jednom probudio poslije ponoći, okrenuo glavu i pogledao pre- ma starome Valentu. Nije se više čulo nedovoljno i ubrzano traženje kisika, niti su se iz aparata podizali mjehurići. Težak prizor ražalostio mi je srce, ne od straha i pogleda na pepeljasto lice. Ono je već bilo dobilo boju, kao ispod kista nenadmašnog majstora, jednoliku tamu koju je na nj nanio posljednji trzaj života. Ujutro sam već dobio novoga susjeda na jedini prostor koji se zove ležajem, plasti- čan, utonuo i na brzinu presvučen. Uskoro donesoše jednoga. Čudno kako je sljedećih nekoliko dana mogao ležati nepomičan, ukočenih vilica kroz koje su mu sestre uzalud pokušavale dati bar malo rijetke kaše. Zatvorenih očiju, samo bi ponekad urlikom od bola probudio ustajali zrak, resko i nesnosno. Struja časovite svijesti vjerojatno bi se ponekad probudila i njen bi„sjaj“ k njegovu grlu donosio grozan vapaj. Kao da čujemo lupanje majstora koji bezobzirno unose alat, razbacujući ga po podu, da bi obijelili vi- sok strop, što im nikako ne uspijeva; tek kao praskavo lupanje visokih ljestava koje su bile žilave i uporne. Čudna slika koja mi se nametnula slušajući njegov krik. Golem i razmjerno mlad čovjek, s kratkim prekidima da bi odmorio slaba pluća, pričao bi kako je amo silom doveden, kako su ga napustile četiri žene otevši mu djecu. Kako djeci ne daju da ga posjete. Vezan remenjem, pokušavao se pridignuti, čak je pomicao krevet, jer da mora kamionom obići još nekoliko zaselaka u koja nije stigao. Bio je moderni kramar, čini mi se iz Pitomače. Netko je ušao, zatvorio visoke prozore poslije provjetravanja. Počela je pljuštati kiša, kao sivi zastor preko plavetnila, pa nisam više mogao kroz staklo gledati utješnu igru ptica u visini, koja mi je kratila vrijeme. Netko je teturao hodnikom, prosipajući grozne psovke, nikad iste, dok ga nisu po- kupili oni snažni momci. U daljini se gubio glas sirene Hitne pomoći. Čini mi se da sam načas zaspao.