Nova Istra

82 PROZA Franjo DŽAKULA snije, a one će cijelo vrijeme ostati u ovome sumporastom zraku, s nevjerojatnom sna- gom strpljivosti i trpljenja. Jednom kada prođe ovo zlo, a proći će, ostaje nam živjeti s nečim što nema ime, po- lazište ni svršetak, a tako je hitro obavilo cijeli prostor. Za sada ovaj bolesni zrak vla- da i njegova je volja uporna, puzava i nevidljiva. Jedno je sigurno: često ću misliti na žene s plavim križem na leđima. I na to da sam u njihovom umotanu korpusu s nao- čalama vidio jedinu nadu, a sve ostalo pripisivao pukom slučaju, više kao nekoj postaji odbačenog vagona koji čeka da ga netko odgura, bez povratka. Pomišljao sam, možda bogohulno, kako su ove žene nalik službenicama nekoga višeg reda, koje imaju sama- ritanski zadatak, vrlo bitan, te kako po inerciji služenja možda nisu dokraja svjesne svoje duge svakodnevice. Iz širokih hodnika i dubine prostora neprekidno su se čuli i sudarali nemušti glasovi i nesuvisle riječi sastavljene od odlomaka sjećanja. Besmisleni u nekoj vrsti oslobađanja od boli. Ali to nisu bili ljudski glasovi. Ti tonovi, koje ne bi mogla zabilježiti nikakva ljestvica, kao da su se ovdje umnažali. I dolazili iz nepoznate daljine i grla prapovijesnih primata, od izlomljenih slogova, gromoviti i nesnosni. Vidio sam na grimasama osoblja koje je moralo onamo ući, dati im nekoliko kapi da se konačno smire, jednu vrst sućuti i tuge. Ruku prekriženih na prsima, pričekali bi da se malo utišaju jauci, i onda odlazili. Što će ostati u ovim ljudima, kada jednom prođe zlo, i čega će se ljudi u bijelom sje- ćati, ne znam. Mi ćemo zacijelo nekako otići, ili možda ne, ali njihova borba s ovom sitneži, koja je odnekud dojahala, ostavit će trag i u njima. Bilo mi je ih je istinski žao. Ovdje na tren pomisliš da nema zdravlja već s prvim udahom i kako dodir sa zra- kom koliko koristi toliko i šteti, te da smo u sumnji već od prvoga dodira obilježeni svjetlom i tamom u nekome trajnom stanju. U tome našem„prolasku“ ovim predjelima ponekad postoje oni lijepi danci kao kristalići dobačene sreće, da bi se ovo naše puto- vanje lakše podnosilo. Kao da bismo tada mogli bezbrižno visjeti dugo na nekoj grani života sa svojim supatnicima, u dugome trajanju kome se ne vidi kraj. Kao sitnež koja je tu povješana po nečijoj volji, koja će možda živjeti kratko i zatim popadati upijena bijelom bugačicom poput plahte. Poništene točkice iz kolopleta života. U pravilu ulazak vizite stišavao bi glasove u sobi, osim one nesretnog besvjesnog Valenta. Sve je moglo proći hitro, bez mnogo upita, samo bi glavna sestra nešto šapnu- la u uho doktoru pored nečijega kreveta. On bi klimnuo glavom, ali čovjek u krevetu nikada nije mogao znati ide li taj šapat na dobro ili loše. Sestre su poslije obavljale uo- bičajeni ritual raznih mjerenja. Malo se tko raspitivao za svoje stanje. U stanju straha. Uskoro će kao mjed teško vrijeme noći. Ispresijecano odlomcima sna, gdje se najče- šće bdije, dok polusvjetlo hodnika raznosi krikove nesretnika koji omamljeni od boli