Nova Istra

81 Franjo DŽAKULA PROZA „Gledajte kako se bestidno množe, u ljuskama na visokom stropu. Zar ste bez oči- ju?“ – vrištao je jedan prekoputa. „Do kada će ova sukrvica padati po nama? Sestro, dajte mi partviš!“ – vikao je ne- mirno čovjek iznad čije je glave žuborila voda s kisikom. Uskoro su došla dva snaž- na momka i privezala ga remenima. Sav zrak je pred zoru poprimao pepeljastu boju. Velika kuća počela je živjeti drugačijim životom i činilo mi se kao da će se sve od lupanja i nepodnošljive boli podići iz temelja te polako poletjeti prema oblacima, oda- kle se više neće vratiti. Ali ne, kuća je bila čvrsta, a bol jedva snošljiva. Jedan je govorio kako se približavaju crni oblaci lave, blaženo se smijući, valjda s nadom da bi mogla prekriti ovo strašno mjesto. Umjesto svega, u našu veliku sobu ulazio je svršetak noći i pramenovi zore polako su razgonili tamu. Bojao sam se toga ogledala dana, jer sam iz iskustva znao da noću mogu pokriti glavu, gurnuti prste u uši pa bi visoki decibeli bili bar malo podnošljiviji. Jesenja kasna večer sama je po sebi počinjala rano. Oni bez svijesti počinjali bi se prvi glasati, ili mi se tako činilo. Obućar bi satima zazivao majku dozivanjem jednolika glasa, istoga tempa, boje i tona. Vilko, kojega su gotovo svake večeri vezivali za stranice željeznog kreveta, na neki je čudan način uspijevao prijeći vlastiti prag boli i blago pokazivao samo njemu vidlji- ve šišmiše koji su visjeli sa stropa bijele sobe ponavljajući:„Ja vas volim, ja vas ljubim.“ Okretao sam se prema zidu na kojemu je bio topli radijator. Prste sam opet gurao u ušne školjke, ali nisam si mogao pomoći, jer sam čuo umom. Ona gospođa, kojoj su crte lica odavale da je nekada morala biti lijepa, neumorno i neprekidno dozivala je „doktoricu“, ustvari dežurnu sestru. „Doktorice, ali ja bih kući“. Ništa drugo nije se čulo iz njenih usta, osim tih nekoli- ko riječi. Nije znala ime svoje ulice, je li u Domu ili u vlastitoj kući. Sama ili s nekim. Samo je ponavljala:„Pa vi, doktorice, znate da sam iz Osijeka, tu pored Drave. Skoro da smo susjede“. Iznemogla, tek pred zoru bi zaspala. Ovdje je vladala aritmija posve poremećenog sna, spavalo se i budilo, danju i noću, a ponekad ste mogli bdjeti u bi- jeloj besanici dugo, dugo. Sestre, koje su s nama bdjele noćima, gotovo da bi se mogle nazvati sveticama, ka- kve se ne spominju ni u svetim knjigama, ili kako ih već zovu. I sada mislim da im je snagu ulijevao netko nadnaravan koji je uistinu nadgledao ovaj žuti kutak prostora s našim tijelima. I strpljivost sestara posve odjevenih u ska- fandere. Činilo se kao da će i svoje spasenje potražiti u daljinama nekoga svemirskog broda, potražiti malo odmora prije svitanja, iz ovoga prostora neprekidne strke, trke i dozivanja. Meni su sličile na milosrdne Samaritanke, koje ovdje s ovim nesretnicima pate na rubu potpune iscrpljenosti. Bilo me stid. Mnogi od nas imat će sreću otići prije ili ka-