Nova Istra

80 Franjo DŽAKULA, Đakovo JEDAN DAN Pogledao sam krajičkom oka, kako zimska noć provaljuje iz svih kutova visoke se- cesijske sobe kao neki diluvijalni porod. Nema sumnje, opet umišljam da sam malo spavao, ako se bunilo može nazvati snom. Negdje oko ponoći prekrili su lice moga susjeda na krevetu do, nečim sivim kao paučinom. Ujutro se nije o tom pričalo. S druge strane sestre su, iznad glave čovjeku koji danima ništa nije okusio, o metalne šipke vješale tekućine u bocama. Jedino što je dolazilo do njegove svijesti bilo je:„Mamo... mamo... dođi mamo!“ Mislim da je imao sedamdesetak godina. U uglu je ležala pretila žena, koja je cijelu noć vikala: „Doktore... doktore... Ja bih kući!“ Svaku je sestru u skafanderu s plavim križem na leđima tako zvala. Prve su dolazila čistačice. Čuli su se grleni atonalni krikovi koji su ih grdili psovka- ma koje nisam do tada čuo, pa ni poslije. Jedan, koji je neprekidno urlao: „Ja sam iz Viteza!“, psovao im je Majku Božju. Da gdje su već? Zar ne vide kako šišmiši cijelu noć grickaju oljušteni strop visoke sobe i zavlače se pod krevete praveći gnijezda. „Stipa smiri se... smiri...“, govorio je čovjek koji je na nas pazio noćima, tko zna koli- ko puta ponavljajući riječi umirenja, suho i istim tonom. Na kraju bi mu dao dvije-tri kapi na jezik, da bi se ostali bar malo odmorili pred zoru koja se nazirala. Za njim je išla začudno tiha mala sestrica, vječno nasmijanih očiju, zastajala i po- kušavala u dugoj i dubokoj noći nešto učiniti toplim riječima, većinom bez uspjeha. Mislim da je ove ljude neka viša sila stavila među nas, jer običan čovjek ne bi mogao probdjeti uz takve noćne krikove. Franjo Džakula, dhk.hr