Nova Istra

368 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Josip Sanko RABAR svjesna svoje starosti: „koja sam skoro već prošlost sama“. To se osjeća i u pjesmi o Mjesecu : Dnevni Mjesec – nekoć do grla / ispunjen svjetlošću – a gle ga sada! – / lutka blijeda lica / bez kapljice nebeske krvi / bijela maska noh kazališta nogaku . Često personificira. Na primjer, kišu slikovitog i tmurnog ozračja. Osobito more: Kako se ne umori more / pjevati uvijek iznova / melodiju plavih zvona / i snagom iznu- tra skupljati tišinu? ... Opjeva dozrelu smokvu koja je komadić raja. Boje, tišina, opip mekoća: Pocijepah koru boje indiga / a unutra – žar plamenog ljeta / živ sačuvan! – obasja mi lice. / Držah ga pobožno, pričestih se njime / bezimenom božanstvu u čast ... Jablanovi „istežu vrhove kao ruke na molitvu“. Dok personificira vodu koja je tješi, pri tome opjeva samoubojstvo VirginijeWoolf. U ozračju mira i tišine opjeva perso- nificiran ptičji pjev, koji kao da je zove. Voli paradoksalne obrate: i uzdišu vode zbog mekoće svoje / pod težinom nebo u njih tone . U pjesmi Dan koji ne bi smio biti običan dolazi do riječi čežnja za onostranošću: kao plamen ili vjetar što žudi doseći / bilo što, samo dalje, sve dalje / ili možda više, sve više – / predati nekom svoj sjaj / pronijeti dušu nemirnu / kroz tjesnace vremena / pro- dužiti sebe / nastaviti / put ... Za nju: boje u tami svu noć sviraju – / nošene valovima tmine. Boje sviraju, valovi tmine. Uistinu originalni susreti različitih riječi. Nije čudno to da su joj pjesme pune čarobnog ozračja. Premda su pjesme u ovoj zbirci uglavnom novijega datuma, dobar dio njih iz 2020. godine, ima ih podosta nastalih tijekom proteklih desetak godina. S punom odgovornošću pišem da Ružica Martinović-Vlahović spada u najbolje hr- vatske duhovne pjesnike kao što su Ivan Golub i Vesna Krmpotić. Josip Sanko Rabar, Zagreb