Nova Istra

366 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Josip Sanko RABAR Ponekad je ulovi strastveno poetsko nabrajanje. Ili piše: Ništa od toga pa i više do- prijeti do riječi neće moći ako je već usmrti – zaborav! Onostranost je spasonosna i ona čuva od zaborava. U čitavoj zbirci izrazito dominira slobodan stih. Ponekad, sasvim rijetko, poja- vi se rima. Piše o Borgesovim snovima, pa tu spominje Josipa Egipatskog, proroka Danijela i samoukoga Freuda... Borges joj je najdraži od njih zato što sanja riječima. Često pjeva o prelasku u onostranost: Vrijeme je da zagrlimo svoju samoću / i čvrsto je privinemo k sebi / jer kad dođe naše vrijeme / ona će nas pronijeti / kroz veliku sa- moću prolaska... U drugome ciklusu nazvanom Metamorfoze kamena dominira fasciniranost ka- menom, koja potječe iz autoričina djetinjstva na obali Neretve. Kamen je naoko ne- promjenjiv i čvrst, ali se ipak mijenja, usitnjava i pomiče, poprima boje i oblike. On autoricu preobražava, duhovno je prorasta i oblikuje njezin unutarnji krajolik. Ka- men opisuje čudesnim preobrazbama, pri tome kao da je živ. U pjesmama Metamor- foze I i II s njime se poistovjećuje. Posebno dolazi do izražaja misaonost te poezije. Poistovjećuje se s raznim vrstama kamena i to kamenčićem, glatkim i skliskim ka- menom, oštrom stijenom, pravom stijenom. Svaki kamen u sebi ima barem zrnce vječnosti, uključujući i bijeli grob. Pjeva i o kamenim kućama, o fosilima koji spava- ju u kamenu. Vrijeme se produžuje u nedogled. Susrećemo personifikacije i originalne složeni- ce simbola. Ali i ozračje prolaznosti vremena i stvari. Ponekad složenice nespojivih suprotnosti. Stvari se preobražavaju u osjete vida, zvuka, vonja i mirisa. Treći ciklus Kako volim obično govor je o ljubavi, onoj običnoj svakodnevnoj, do- zreloj u normalnoj svagdašnjici koju s godinama sve više cijenimo. Kako sama piše: „Pjesmu s tim naslovom napisala sam prošle godine kad još nismo ni znali koliko će nam ono ‘normalno’ nedostajati.“ Pjesma je uvrštena u zbornik jedanaestih susreta „Stjepan Kranjčić“. Iznova meditira nad prolaznošću i protokom vremena. Nailazimo na paradoksal- ne obrate smisla, nešto sasvim obično postaje neobično dragocjeno. Simbolika pri- rodnih pojava otvara se onostranosti, a vrijeme beskonačnosti. Kao i obično, bogata je originalnim izvornim metaforama i simbolima. Poezija često duhovna, no gotovo uvijek misaona, koju prate originalne misli. Spaja naizgled nespojive riječi. Nerijetko je ozračje nostalgija za djetinjstvom s ušća Neretve. Mali ugriz u usnom kutu govori sve o budućoj ljubavi. Stvari i ljudi rastvaraju se u san i svjetlost. Ružica piše: Zašto si me poveo na let? / Jer u visinama, nisam tada znala, / nema stajanja – ili se leti, ili pada.