Nova Istra

356 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Željka LOVRENČIĆ Tako, primjerice, čitamo pjesmu o nekome sirotom zalutalom ovnu koji je skončao na ražnju i kojega naši vojnici jedu na položajima, zalijevajući ga toplom rakijom. U uvrštenim pjesmama otkrivamo razna pjesnikova raspoloženja – od tuge i oz- biljne zabrinutosti za svoj život, do posustajanja i, konačno, mirnog prihvaćanja vla- stite sudbine. Iznimno je dirljiva pjesma Monolog u kojoj se pjesnik obraća prijatelju i suborcu: Bezbroj si puta rekao da bi mi krvi dao, / sad tvoja obećanja / klize / po mome tijelu, / ispiru kamenu prašinu koju smo danima ovdje skupljali, / nemoj biti takav, / ostavi nešto za sebe, / ostavi, / diši duboko, /nemoj oči zatvarati /... Ovi su stihovi očajničko zazivanje života u trenutcima dok se on gasi. Radi se o vjerojatno najtežim trenutcima rata: uistinu nije lako kad odlaze oni s kojima se dijele bilo mirnodopski bilo ratnički dani. Možemo zaključiti da je ovaj ciklus posvećen svima koji su bili u grotlu Domo- vinskoga rata, svima koji su s ratišta odlazili u gostionice po zaborav, onima koji su imali ratni Uskrs i duboko vjerovali u slobodu i domovinu…Razvidno je da pjesnik rat doživljava kao neku mutnu rijeku, kao poziv u smrt, kao nešto bestijalno i puno zloduhā. No, u općemu mraku, u svakodnevnom plesu smrti i u ispijanju rakije postoji nada u povratak, u novo sutra. Upravo o tome riječ je u ciklusu naslovljenom Povratak koji obuhvaća šest pjesa- ma. Započinje onom naslovljenom Rat je gotov . U njoj su još uvijek prisutni oprez i nevjerica: zar je moguće da će odjednom sve prestati? Slijedi pjesma Smrt koja za- vršava vedro – pjesmom koja je krenula s usana sviju onih koji su je pobijedili. Neće više svakodnevno kružiti i odnositi ratnike. Ali povratak kući donosi i PTSP. Nije baš sve ružičasto. Krnjić stihovima hrabro progovara o svojim poslijeratnim traumama. U pjesmi Nakon svega između ostalog kaže: Bojim jutra / crvenim tabletama uz pratnju većih, / žutih, / ako nekad oslijepim / lako ću ih raspoznati opipom, / a kad se ne probudim na vrijeme / zbog produžena djelovanja večernjih plavih kapsulica, / onda preskačem crvene i žute i / bez nekog po- sebna uvoda, / negdje oko podneva / nabrojim tri plave, gutam ih s puno vode (str. 67). Nakon svega, nakon sveopćeg mraka i zloslutne ratne pogube, ostaje tek praznina koju opjevava u istoimenoj pjesmi. To je sve. Pjesnička zbirka Ratište riječi , za koju akademik Paljetak tvrdi da govori o „Do- movinskom ratu, ali i o svakom ratu općenito“ (str. 76), završava simboličnom pje- smom Grobovi. Ovi stihovi iz nje sve kažu: Na kraju ćemo / sami leći u svoje grobove / iskopane u zemlji / gdje smo othranili svoje poraze. Ima li ljepših riječi o besmislu i uzaludnosti ratnih osvajanja? Željka Lovrenčić, Zagreb