Nova Istra

355 Željka LOVRENČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI rođeni iste godine: Imali smo istu godinu rođenja, / njegova je bila jesen, / a proljeće moje, / i iste smo knjige u školu ponijeli, / svatko svojim putom… Tako je bilo neka- da. A danas: Na istom brdu ratujemo, / svaki na svojoj strani, / jedan prema drugom okrenuti, / i stom željom / jedan drugog čekamo (str. 16). Tužna je sudbina mladića otjeranih u rovove zbog bezumnih zamisli agresora. Rat, ratovi. Kako te riječi jezivo zvuče! Jednako kao riječi mina, ubijanje, smrt... Oni koji prežive i vrate se iz rata, kao što piše pjesnik u pjesmi Ratni ljudi , istodobno su ratni / ljudi, / djeca / starci, / svatko u svojem dijelu priče (str. 19). Povratak kući i u mirnodopsku stvarnost do- nosi pak nove poteškoće. I dok kroz ovaj ciklus fijuču metci, a rat kvari mnoge poslove, dok miris baruta oprašuje cvjetove masline i bodeži se oštre, Bog je zbunjen. Barem tako tvrdi Stanko Krnjić u pjesmi Zbunjeni Bog: zbunjeni naš Bog / ne voli nas istom mjerom kao njih, / ovaj put lud se pravi, / ne čuje / ni naše / ni njihove molitve, / zajedno s Pilatom ruke pere, / odlazi, / ostavlja svakom njegove ruke / i cijevi u njima (str. 23). I u pjesmi Bog u čizmama govori o Bogu – odnosno, o našemu i njihovu Bogu. Uz blagu ironiju postavlja pitanje: hoće li se kao stari znanci / izgrliti i izljubiti, / a nas pustiti, / na- šim kapama pokrivene, / da dovršimo svoje poslove (str. 24). Kao da na ovome mjestu čitamo blagu aluziju na ponašanje političarā. Slijede pjesme o umornome Bogu kojemu se nekako ne dâ „petljati“ u zemalj- ske stvari ( Zamke ), ona o njegovoj nemoći (Božja nemoć), promišljanja o mogućoj pogibelji što neprestano vreba ( Krvavo meso ) i završna pjesma Zlatni duhani koja govori o neizvjesnom čekanju (pretpostavljam u rovu). Drugi ciklus naslovljen U grotlu obuhvaća dvadeset i sedam pjesama. Ovdje je riječ o poetskim zapisima s ratišta, nekoj vrsti ratničkog dnevnika. Ponekad je mirno kao što kaže pjesnik u pjesmi Mirna 24 sata na ratištu, i tada ratnici imaju vremena za promatranje prirode i razmišljanje. Neki su stihovi gotovo plastične slike: Tra- ve se počinju od okrajaka sušiti, / ondje je uvijek bilo najmanje hrane, / mravi su zai- sta vrijedni, / koračaju / jedan / za / drugim /, nemaju stanku za duhan; ili: Ovi naši hrastovi / manji su od slavonskih, / grbavi i puni ožiljaka, / kad rasteš među takvim ljudima / i sam im počneš sličiti, / nigdje ćuk ne provlači noć / kao ovdje, / a žabe ne krekeću… (str. 35). Ovdje kao da nije posrijedi ratno vrijeme već spokoj seoske idile. U ovome se ciklusu isprepliću idilične mirnodopske slike i okrutna ratna zbivanja. S jedne strane nailazimo na stvari o kojima do jučer bezbrižni mladići nisu ni sanja- li: straže, rovovi, mine, šatori, kiša... S druge je strane pak život koji se, usprkos ratu, nastavlja: lijepa jutra, jugo, trešnja koja usred ničega nudi sočne plodove i jednim i drugim pripadnicima zaraćenih strana. Iz ovih stihova spoznajemo da su u ratnič- kom životu važne neke stvari koje su u normalnome sasvim uobičajene, čak i nebitne.