Nova Istra

351 Željka LOVRENČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ovdje se pjesnik bavi osobnim svijetom, ali ne zaobilazi ni neposredno okruženje: piše o našoj svakodnevici, gladi, starosti, bolesti, životu ostarjelih parova, ekologiji, nedostatku ljubavi, ljudskim dvojbama... Njegovo se moćno ja bori protiv stvarnosti, osobito ako je mračna. Ponekad joj se ruga i smije. Dojam je da pjesnik koristi svoj zaigran i uvijek svjež jezik kako bi se odupro zlu i podržao dobro. U knjizi Pisma osobitu pozornost privlače simbolika, groteska i snažna metafo- rika, što je posebice vidljivo u pjesmama na neki način posvećenim ženama: „Pismo ženskoj duši“,„Ženski stid“,„Bumbar Jadranka“... Uz poneki „žalac“, u njima se nazire (i) pjesnikova osjećajna duša. Bogatstvo jezika i blistave metafore pronalazimo u pje- smi „Tužna zmija“ u kojoj se ističu stihovi: tamne su vam riječi kao ugar kaže ujutro / tužna zmija čuvarica dok s nama pije mlijeko , ili pak u onoj naslovljenoj „Sretan dan“ u kojoj se lirski subjekt preobraća u kristalnu vazu koja sjaji . Prolazeći kroz gustu šumu simbolike Slavka Jendrička, pronalazimo njegove pre- poznatljive teme. Primjerice, u pjesmi „Prazne žlice“ izražava se tjeskoba zbog bolesti, nesigurnost u sutra: Nitko mjesecima / ne izlazi iz kuća / ni zmije čuvarkuće / ispod pragova / perad je prenapučila sva dvorišta / u nekoj novoj stvarnosti / svi se boje krvi / bolesni liječimo se / ljekovitim molitvama / u praznim žlicama / buncamo kokošju juhu / prizivajući čudesna ozdravljenja . Da je pjesnik zaokupljen temom smrti, očito je u pjesmi „Intimna molitva“, koja je ujedno i nježna ljubavna poruka. Valja izdvojiti tipičnu nadrealističku pjesmu„Izdvojeni apokaliptičar“ u kojoj Jen- dričkova simbolika dolazi do punog izražaja. Stihovi Apokaliptičar s kosom / sjašio s konja , a kosa liže rosu / s mlade djeteline uistinu su lijepa, gotovo plastična slika. U zbirci se nižu slike obavijene stihovima punima divlje, silovite metaforike: žena ekspres-ptica („Fikcija“), nebom se bučno zakotrljaju naranče („Lijepi mrak“), Kada zvijer široko otvori / vrata šume / ulazim u tvoju mekanu čeljust („Zelena liječnica“). U ovome bogatom poetskom vrtu ima i ugašenih televizora, svjećica na krtičnjaci- ma, sredovječnih parova, diktatora liliputanaca, oproštaja, raznih pisama koja pje- snik čeka ili mu neprestano stižu kao što piše u pjesmi naslovljenoj „Sinkronizirano pisanje“. Dok u toj pjesmi čeka pisma koja mu ne prestaju stizati , u nekoj drugoj go- vore djeca božanskih pjesama. Pjesnik se dotiče i odlaska našega čarobnjaka poetske riječi, velikoga Tina... Onda ga odjednom nadahne pijavica: A kada nebo u panici / zabliješti divlje / sur- va ljetnu pijavicu na pašnjake , ili ga pak gane neki ostarjeli par s kojim se poistovje- ćuje: Stihovima ostarjela si sa mnom / šutljivo si zvonce / kada ti gladim dugu / dlaku boje mlijeka / u tebi nema ni traga / mirisa mraza inja snijega / premda sterilizirana / imaš srce majki sjenica / večer koja zatvara vrata / škripom budi anđele čuvare pasa . Kad u toj pjesmi prokrčimo put kroz metaforičko žbunje, otkrivamo (ipak) blago