Nova Istra

348 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vlasta MARKASOVIĆ „vječnu mladost“ i gotovo tabuizira starenje. O toj temi progovorili su suvremeni pis- ci Pavao Pavličić i Viktor Žmegač. Pristup Ružice Martinović temi starenja ponajpri- je je usmjeren na istraživanje i potenciranje kvaliteta starosti, kao danas nepoželjnog i marginaliziranog životnog doba, što je svojevrsni nonsens u zapadnome društvu, koje je sve starije. Autorica iznosi i nedostatke starosti, poput gubitka memorije, ali i mnoštvo kvaliteta koje donosi zrelost i iskustvo. Tjelesna ograničenja koja starost če- sto donosi autorica smatra čak blagodatima jer „što je oskudnije kretanje tijela s kra- ćim amplitudama i malobrojnim putovanjima, to bivaju intenzivnija i većega opsega i sadržaja unutarnja kretanja u mislima“ (Martinović, 2020.: 37). Starost donosi novo sagledavanje vremenitosti egzistencije i uopće vremenitosti, gotovo metafizički pogled na vrijeme: „Vrijeme nam se odjednom pokaže posve blizu jer ga gledamo gotovo u lice“ (Martinović, 2020.: 39). Starost, nasuprot difamiranju, treba, prema autoričinu mišljenu, smatrati povlasticom jer su oni koji su doživjeli starost „odabranici života“, a starost je i „mistično“ skupljanje i sumiranje iskustava, koja čak i kada su zaboravljena leže u„nebeskim trezorima“. U konačnicu ovoga eseja Ružica Marinović-Vlahović po- stavlja apoteozu ljubavi, kao vrhunskog ideala, koji opstoji i u starosti, koji se u njoj još više eksplicira kao nastavak dobrih životnih odabira učinjenih iz njega. Nasuprot sta- tusu starosti kao„otpatku“ (poslužimo se terminom J. Kristeve), Martinovićeva izriče pohvalu starosti, vođena je humanističkim i religioznim vrijednostima, ali i individu- alnom mudrošću. Esej „Beatitudo et felicitas“ zaokupljen je još jednom aktualnom, no i drevnom te- mom, temom sreće. U postmodernom društvu sreća je toliko aktualna tema da se go- vori i o prodaji snova, industriji sreće, koja se temelji uglavnom na vanjskim, najčešće materijalnim pobuđivačima sreće. U ovome eseju sreća se promatra kao mogućnost nebeskoga u zemaljskome. Autorica koristi dva termina, tj. nesavršena sreća , za zemalj- sku sreću i savršena sreća za nebesku , koju postižu tek odabrani, najčešće sveci. Promi- šljajući fenomen sreće, autorica zagovara minimalističke uvjete za sreću, aktivno gra- đenje sreće i iznova ističe ulogu ljubavi u dosizanju sreće, zaključujući da je čovjek time što je biće ljubavi ujedno i biće sreće. Perspektiva sreće nije perspektiva pukog nastoja- nja, hedonističko-materijalističkog zadovoljenja i sl., nego dobrohotna kršćanska vizu- ra života kao radosti:„Čovjekov život na zemlji hod je prema sreći. Zapravo, putovanje u izgubljeni raj“ (Martinović, 2020.: 65). Druga cjelina knjige naslovljena je „Bog sadašnjeg trenutka“ i posvećena univerzal- nim temama, koje dodiruju čak i onto-gnoseloški kontekst. To su teme sadašnjosti, siromaštva, zemaljskog grada, odnosno lociranosti temporalne egzistencije u određen prostor, svetost, ljubav i svjetlost. Esej„Bog sadašnjeg trenutka“ bavi se temporalnošću ljudske egzistencije, koja je sa- gledavana kroz vremenske kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, no autorica

RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=