Nova Istra

347 Vlasta MARKASOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ne, riječ je apstrakcija ili „molekula duha“, s druge je glasovni ostvaraj koji putuje ko- munikacijskim kanalom, s treće je istinit ili neistinit sud. Ovaj esej koncentrira se na poetsku funkciju riječi, odnosno na specifičnost poetskoga diskursa. Pišući o poetici riječi i sam esejistički diskurs dodatno se poetizira pa autorica piše o poetskom stilu poetskim stilom jer takve riječi „lete krilatim čežnjama, hrle ususret obalama i grleno klikću, ali nerijetko i neugodno kriče“ (Martinović, 2020.: 52). U dualističkom anali- tičkom konceptu riječi se suprotstavlja šutnja, ali ovoga puta kao inicijalna točka, točka koja prethodi stvaralačkoj Riječi iz Ivanova evanđelja:„U početku bijaše Riječ“. Autori- čino pitanje„je li izgovorenoj Riječi prethodila šutnja Riječi?“ prejudicira šutnju u pro- storu prapočela, teodicejskog prostora,„ex nihilo“ prostora. I u ovome eseju autorica je izričita u tvrdnji da šutnja nije „jednostavno odsutnost riječi“, nego zapravo specifična rječitost, što ilustrira primjerom liturgijske šutnje Velikoga tjedna ili šutnjom djeteta koje još ne poznaje govor. Druga tematska preokupacija u ovome dijelu knjige umjetničko je stvaralaštvo, koje autorica vidi kao poslanje, što često iziskuje odricanje, osobito od materijalnih vrijed- nosti, i službu duhovnoj slobodi. Umjetničko stvaralaštvo tumači se iz kršćanske vi- zure kao inicirano i potpomognuto Božanskom voljom. Pri tome se autorica poziva i na kršćanske filozofe, poput sv. Tome Akvinskog. Stvaralačko vrijeme shvaćeno je kao „povlašteno vrijeme koje posuđujemo od nebesa“ te se i na taj način gradi paradigma odraza nebeskoga u zemaljskom. U umjetnosti se Ružica Martinović zalaže za ugledanje na tradiciju katoličkog knji- ževnog pisma, navodeći npr. književnicu Sidu Košutić, koja podrazumijeva stvaralaš- tvo prema katoličkim vrijednostima. Autorica polemizira s„mainstreamom“ u književ- nosti koji promovira i ono što je „slobodoumno, pa i destruktivno, često i nepristoj- no“ te se osvrće na kritiku vjerskih vrijednosti kao anakronih,„autističnih i zastarje- lih“ (Martinović, 2020.: 27). Dapače, autorica iznosi tezu da je umjetnost utemeljena na kršćanskim vrijednostima neprolazna i navodi primjere poput Marulićeve Judite i Klovićevih minijatura. U eseju „Sjaj mrtvih zvijezda“ produbljuje kritički stav prema postmodernoj um- jetnosti i njezinim amblemskim mjestima, koja pridonose sveopćoj nivelaciji, plošno- sti i nihilizmu. Smatrajući da je postmoderno doba vođeno svojevrsnom opsesijom „petnaestominutnih slava“ i privlačenja pažnje aktualnim profanizacijama trivijalizi- ralo književnu umjetninu do razine kiča i potpune „plitkosti“, autorica ipak predmni- jeva da postoji književnost izvan takvih struja, ali je pretežito anonimna i medijski ne- promovirana, što ne znači i nevrijedna jer, kako smatra, književnost koja je usidrena u svevremenskim vrijednostima opstat će. Dva eseja u prvome dijelu knjige posvećena su temama sreće i starenja. Esej „O starenju koje to možda i nije“ aktualan je posebice jer nastaje u ozračju koje zagovara