Nova Istra

346 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vlasta MARKASOVIĆ prema mišljenju najtemeljitijeg i najupoznatijeg istraživača toga dijela našega književ- na korpusa Vladimira Lončarevića (usp. Lončarević, V., Književnost i hrvatski katolički pokret (1900-1945): teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura , Zagreb: Alfa, 2005. te Hrvatska katolička književnost 1945-1990., „Kroato- logija“ 8(2017.) 1.-2.,1.-28.), nisu dovoljno jasno percipirani. I sama autorica se u eseju „Sjene postojanja ili o umjetnosti“ dodiruje recepcije, kako veli„umjetnosti kršćansko- ga nadahnuća“ smatrajući da je takva umjetnost„bila zabacivana i proglašavana nazad- nom“ te da je minorizirana njezina estetska vrijednost zbog navodne tendencioznosti i ideologiziranosti (Martinović, 2020.: 26). Autoričina polemika s takvim valorizacija- ma na stanovit je način ostvarena i ovom knjigom eseja, u kojima ona promiče katolički sustav vrijednosti kao relevantan supstrat za gradnju esejističkoga teksta o najrazličiti- jim temama, među kojima je i umjetničko i/ili književno stvaralaštvo. Knjiga je podijeljena u dvije cjeline. Prva, koja nosi naslov „Sjaj mrtvih zvijezda“, obuhvaća šest eseja, a drugu, naslovljenu „Bog sadašnjega trenutka“, čini također šest eseja. Na koncu je članak „Obitelj i (naše) postmoderno doba“ te pogovor Đure Vid- marovića. U prvoj cjelini eseji su, iako tematski raznoliki ,povezani širim umjetničkim i /ili užim književno-stvaralačkim kontekstom jer se autorica gotovo lajtmotivski fokusira na riječ kao umjetničko-književnu komunikacijsku, stvaralačku pa čak i ontološku je- dinicu. U prvom eseju „Riječ i riječ“ potraga za podrijetlom riječi završava u gnoseologiji duhovnoga i božanskoga izvora toga ljudskog komunikacijskog specifikuma. Sakral- no postanje riječi autorica artikulira u rečenicama:„Nebo i zemlja su jedna velika čita- onica, a univerzum božanska knjižnica. U njoj uz kapitalna djela makrokozmosa sto- je i mala remek-djelca mikrokozmosa; i jedna i druga se ne daju čitati ako nam se ne otvore svjetlosne, duhovne oči. Tako mnoga od njih ostaju nedočitana“ (Martinović, 2020.: 17). Referirajući se na S. Becketta, Blaisea Pascala i J. Joycea kao artiste riječi, autorica njihovu verbalnu virtuoznost sučeljava i s mnogo banalnijim funkcijama riječi te propituje i moralni učinak riječi kao inkarnacije moralno ispravnoga i moralno ne- ispravnoga. Komunikacijska uloga šutnje, kao antipoda riječi, kao neglasovnosti i ne- materijaliziranosti misli, izjednačena je upravo s izgovorenom riječju te se zaključuje: „I šutnja je riječ, ali neizgovorena. Ona ima moć postati sve štogod poželi. I odgovor i pitanje, i pjesma i molitva. Najsmjerniji, najintimniji, najunutarnjiji govor jest govor u lakoći šutnje“ (Martinović 2020.: 17). Pitanjem riječi s kojom, sloterdijskovski rečeno, nakon dospijeća na svijet„stupamo u jezik“ i wittgensteinovski postajemo „jezična životinja“, koja heideggerovski u jeziku gradi„kuću bitka“ bavi se autorica i u eseju„Mjenjačnica sl(n)ova“. Riječ je i djelo, kako zaključuje autorica, jer djeluje kroz simbiozu psiho-fizioloških reakcija. S jedne stra-