Nova Istra

344 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV ljanja obilježenom kraćemu zapisu Snijeg kojem, naročito na semantičkom planu, možemo dopisati nešto slabiju pjesmu Vjerujem ; potonjem tekstu kvalitativno opo- nira tekst 30 najmoćnijih fotografija ikad: zagrljeni par u ostacima srušene tvornice , ja- mačno trenutak zbirke antologijskoga potencijala upravo blistavo doziranih deskrip- tivnih elemenata kojima niti u jednom trenutku nije narušena izrazita sintaktička (pa i ritamska) protočnost, kao i sama ravnoteža na relaciji tematsko-motivskoga te sadržajno-semantičkoga plana, uz neznatan (ovdje neophodan) genitiv. Sintaktičko- leksička redukcija jedno je od ključnih obilježja završnoga ciklusa. Uz ranije nave- dene primjere ( Zvijezda , Snijeg , pa i Vjerujem ), svakako dopisati valja i tekst Zrno po zrno , koji potvrđuje da se manje kvalitativne oscilacije rukopisa mogu pronaći tek u njegovoj ciklusnoj završnici iz koje još izdvajam tekstove Dekade , sinkronijsko-dija- kronijsko subjektovo pomirenje sa svojom te smrću svega što je kadar spoznati, kao i posljednji tekst naslovljen Ili se neću igrati , predapokaliptični vapaj, no tek uzmemo li u obzir ideju da je apokalipsa posljedica nečinjenja, nipošto suprotno: radi se o tome da je nužno stvoriti novi svijet / novi svijet nalazio bi se unutar ovoga svijeta / ali bio bi mnogo veći // novi svijet bio bi potpuno isti kao stari / bio bi isti, ali čitao bi se drugačije / bio bi isti, ali značio bi sve različito od ovoga svijeta . Nastojeći suzdržati se osebujnih zaključaka, u konačnici mogu iznova potvrditi da je nova zbirka Gorana Bogunovića naslov koji će se, makar posvećenijem čitatelju recentnoga pjesništva u nas, pokazati važnim ovogodišnjim trenutkom. Stoga sma- tram bitnim komentirati djelo koje do sada, izuzmemo li jednu reklamnu dionicu, nije ozbiljnije razmatrano. Nadam se da će ovaj prikaz biti bar skroman doprinos privlačenju čitateljeve pažnje na ovaj rukopis koji, prema manje-više svim (osobito kvalitativnim) parametrima, zaslužuje punu pozornost. Ovdje zabilježena estetika neminovne i stalne dekonstrukcije podsjeća na prolaznost kao osobito isticanu zna- čajku ljepote koju upravo ista, zahvaljujući urođenoj svijesti o konačnosti, tako često čini neodoljivom. Na čitateljima je da procijene jesam li pri davanju visoke ocjene zbirci otišao predaleko i koliko je izvjesno da je djelo, o kojemu se ne piše ili ne go- vori mnogo, obilježeno svojstvima neupitnoga literarnog pothvata. Povijest književ- nosti, utoliko postavljenom pitanju dopišite predznak retoričke prirode, upućuje na odgovor. Franjo Nagulov, Vinkovci