Nova Istra

342 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV među . Psihofizički regres naznačen neoekspresionističkim, gdjegdje benovskim ma- terijalom, fundamentalnim je obilježjem ciklusa ( Ljušte me , Amputacija , Ljuštim se ), da bi tekstom Pidžama fokus promatranja regresa iznova bio na stvarima, a uz na- glašeni, no ujedno smiren (pa i kromatski obojen) komentar odlaženja u ništa: kada ideš u smrt / mama ti pegla najbolju pidžamu . Makar govorili o literarnoj dimenziji (dimenziji podložnoj naknadnim paraegzistencijalnim intervencijama), to je, prizna- jem, prilično hrabro. Rješenje je (ukoliko je „rješenje“ mudro odabrana riječ) u pri- hvaćanju, dakle, iščeznuća kao neminovnosti koju samim kretanjem ( Staza ) nipošto ne možemo dovesti pod znak pitanja: stigne te što te mora stići / ma koliko bio brz, a ti nikako nisi brz . Na razini ciklusa učinak začudnosti postignut je tekstom Hvala . Subjekt-nihilist, naime, iskazuje osjetljivost prema transcendentalnom, makar po- srijedi i u šali bila, osobito s obzirom na kontekst, supersticija: nitko mi nije došao pa odlazim i ja / praznovjeran sam . Drugi je ciklus naslovljen Obrisi . Njegov pregled započinjem tekstom Tekući , obi- lježenim harmoničnom, umjereno narativnom sintaksom zamamnoga estetskog do- sega, napose u uvodnu fragmentu druge kitice: neka kap mene kapnula bi do tebe / natopila majicu da ti vidi obris grudi / pa bi ishlapjela iz kože i ostavila slanu mrlju . Bježanje kao odgovor na uspostavljenu egzistencijalno krhku dvojinu ( Potjera ) upot- punjeno je tragovima evidentiranih odlazaka adresata od adresanta koji, međutim, rezultiraju adresantovom relaksirajućom sviješću o adresatovim repriziranim dolas- cima kojima je uvjetovana repriza njihovoga manje-više svega. Tekst je Zelena ra- dost jedan od onih rukopisnih (srećom rijetkih) trenutaka, u kontekstu suvremene pjesničke produkcije, osobito (is)crpljene motivske razine, no uz ipak naglašeniju simboličnost te personificiranost samoga motiva, što cjelini teksta dopisuje predznak alegorije. Tome valja dopisati i tekstove Zlato , Tetoviranje kore te Ruke , uz napomenu da sva četiri teksta započinju istim stihom ( zaljubio sam se u drvo ), a uz varijacije drugoga stiha kojime je predmet subjektove zaljubljenosti minimalistički deskribiran. Tekst Bubreg motivskim posezanjem za ljudskom anatomijom u službi preispitivanja međuljudskoga dualiteta dovodi u sjećanje i čitanje za sada iznimno vrijedne goranovske poezije Tomislava Augustinčića. Motiv se bubrega, uz znatno ekspresivniji sintaktički kontekst, pritom javlja i u po svemu odličnom, k tomu gra- fički osjetljivom tekstu Kuhinja , a uz semantičku inverziju dopisanu relaciji svjetlo – tama , ranije primijećenu u također odličnome zapisu Sreća . Time je otvoreno pitanje postojeće (semantički, dakako) paradigme kao kritički ne odveć problematiziranoga rezultata društvene norme, istovremeno obično nesvojstvene discipliniranoj autor- skoj samoći (ne nužno i usamljenosti). Sadržajno-semantički progres podciklusnih struktura često je put ostvaren induktivnim motivskim nizom: ilustracije radi, navo- dim već naslovima potvrđene primjere kao što su Plaža te Indijski ocean , uz napome-