Nova Istra

339 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI / kada je svučeš, / baš kao i ime koje si odbacila / kada si se prvi put udala . Besmislu administrativnoga predznaka prostora segmentiranoga društveno uvjetovanim gra- nicama u opoziciju je, na tragu spomenute „poetike brisanih navodnika“, postavljen medij sna: Draga sestro Lisi, / u ormar zapiši: / Eva K., / u Austriji rođena, / u Kra- ljevini živjela, / u Hrvatskoj voljela, / u Rusiji srce ostavila, / iz Jugoslavije protjerana, / u Njemačkoj tugovala, / umrla u snu . Sudbina nepoznate Folksdojčerice tako je im- pregnirala metatekstualnu kožu ponavljanih odlazaka koji, kao i ponovljeni ostanci, imaju biti dokinuti smrću kao trajnom ontološkom likvidatoricom. Šesta je poema (cjelina) naslovljena drvolaši i primarno je obilježena, očekivano, uvođenjem naslovnoga motiva mitološke zmije zbiljski vezane, uz ostalo, uz kra- vosas, o kojoj je svojedobno vrlo ozbiljno stručno pisano ( Šumarski list , 7/1896.). Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice ( kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju ) ujedno su i trag poganstva čije su tradi- cije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska elimi- nacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pri- tom poprima naglašeno nihilistički predznak. Život (kao umiranje) postaje (ili jest) zemlja, a smrti napokon biva podčinjen i spomenuti medij sna: sanjam djeda, / stoji usred polja / oslonjen na motiku / i dok priča / o bitki u garavom dolu, / o zmajevima, drvolašima / i ostaloj zvjeradi / koja je tuda prošla, / iz usta mu izlazi zemlja . Zmije-čuvarice ujedno su i zmije-proizvođačice: stvarateljice dekonstrukcijom, rahliteljice zemlje i društveno neovisne raspolavljačice prostora. Nagovještaj tame naznačen je deskripcijom ubojstva zmije za koju „govore da je drvolaš“: dokinuća paganskih korijena ustvari, distanciranja od identitetske nulte točke prapovijesti, demitologizacije počinjene mehanizmima zaborava, nipošto mehanizmima prona- laženja egzaktnoga dokaza usmenom predajom stoljećima njegovanoga možda . Zmi- je-rahliteljice zemlje, nadalje, zmije su pisarice: štoviše, one su i pismo/jezik, sáma esencija artikulacije kao prvoga i posljednjega preduvjeta postajanja atavističke pro- todruštvene strukture (krda/čopora) civilizacijom: kad ujutro nađeš polegnuto žito, / ne krivi vjetar, ne krivi kišu. / to drvolaši noću / iz njive u njivu gmižu, / vijuge za vijugom stižu, / u mokru zemlju zapis pišu . Poganski su slojevi osnaženi uvođenjem motiva šume u kojoj živi (ili počiva) naša trajno vremenskim skalpelom amputirana bezbrižnost, zmijoliko jučer kojem se priučenom bogobojaznošću, bilo personalno bilo institucionalno-kolektivno, očajnički utječemo: u šumi, na drvetu, žive drvolaši. / onaj tko ih je vidio, nije o tome pričao. / onaj koji je o tome pričao, sigurno ih nije vidio . Završna cjelina naslovljena te smo noći dugo hodali u fokus postavlja uvodno na- značeno pitanje/motiv odlaska/dolaska (izlaska ili povratka), uz vidljivu vremen-