Nova Istra

338 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV tanje dana smrti jedinke kao jednoga od nebrojenih sudnjih dana. Naime, logično je zaključiti da već umrlima moguća apokalipsa kolektiva ne znači ništa te da je za- sebno suočavanje sa smrću, iz perspektive umirućega, istovjetno smaku svijeta, bi- blijskom ili kojem već kraju vremena. U danom slučaju „individualizacija smrti“ za sobom povlači „individualizaciju mitologije“: skandinavci vjeruju / da će se posljed- nja bitka na svijetu / voditi oko drveta breze, / a preživjet će oni / koji se sakriju / pod njenom krošnjom. / igorova baka, / baš nekako pred smrt, / u povjerenju nam je rekla / da će uskoro smak svijeta / i kako će se spasiti oni / koji se nađu pod orahovim drve- tom. / čula je / da se taj orah nalazi u ivankovu, / u onoj dugačkoj ulici / što vodi pre- ma vinkovcima . Četvrta poema (cjelina) naslovljena je ovdje počiva . Semantička dezintegracija du- alizma naznačena je relativizacijom opozicije „svjetlo – tama“; neizravno, dakako, relacije „život – smrt“. Spomenuta se dezintegracija odražava na percepciju zemlje- prostora te neba-metaprostora, kao i jezika utjelovljenoga čovjekom (ženom, sveće- nikom) i njegovim egzistencijalnim negativom (humkom, grobom). Motiv snijega pritom ukazuje na odnos bjeline-metateksta i teksta-zemlje pri čemu je, zavisno o kutu gledišta, uočljiva sub/superordinacija: još uvijek vidiš samo / tamni pravokut- nik. / na trenutke ti se čini / da se u lijevom donjem kutu / pojavljuje bjeličasta svjetlost. / svjetlost postaje sve jača i jača. / svjetlost je toliko jaka / da od bljeska ništa ne vidiš. / bljeska nestaje. / jasno vidiš uokvireno bijelo . Svojstvo jezika pritom biva dopisano šutnji kao parakomunikacijskom sredstvu prošlih i podčinjenih, čime je diskretno naznačeno klasno i rodno pitanje: bilo ih je i kamenih, istoga oblika / s natpisom na tebi nerazumljivom jeziku. / jeziku koji je tvoj otac zaboravio / i na kojem su tvoje bake / uglavnom šutjele . Navedenom je, kao katalizator procesa ponovne uspostave rav- noteže, dopisan„zaborav“. Posebice su upečatljivi sadržajno-semantički ekspresivni- ji fragmenti cjeline: oni koji su stavili / svoje potpise na taj papir, / zasigurno nisu ni slutili / da ćeš njime mahati / dok umjesto kola / budeš tesao križeve / i u sanduke za- kivao / njihovu mrtvu djecu . Poema (cjelina) pisma i slike utemeljena je na stilskom oponašanju (prvenstveno leksičko-sintaktičkom) pisama. Time su osobito naglašeni emocionalni plan, egzi- stencijalni regres i nepodnošljivo stanje osamljenosti. Potonje je podvučeno u tekstu naslovljenom Pozdrav iz Rusije , tek jednom od dvaju naslovljenih tekstova (drugi je Jacobu P. ). Spomenuti je tekst, uz grafičko pridržavanje forme pisma, pritom adre- siran tako da upućuje na prostorno-vremensku relativnost. Dojam tjeskobe subjek- ta uvjetovane osamljenošću osnažen je sintaktičkom inverzijom koja imputira kako subjektovu tek „elementarnu pismenost“ tako i simptomatsko približavanje točki pucanja. U fragmentu ova koža nije tvoja koža pitanje je identiteta podvučeno kroz prizmu objektičine, makar administrativne, autonegacije: i nedostajat će ti tvoja koža