Nova Istra

337 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Rukopis je moguće podijeliti na sedam ciklusa koje sačinjavaju uglavnom nena- slovljene pjesme, ali i u sedam grafički defragmentiranih poema koje su naslovljene. Potonju sam opciju odabrao za potrebe preglednosti ovoga osvrta. Prva poema (cje- lina) naslovljena preci sadržajno-semantički počiva na razmatranju identitetskoga pitanja obitelji stavljanjem pojmova „jezik“ i „zemlja“, identifikatora predaka/poto- maka, u ekvivalentan odnos: značenjske razlike među pojmovima „dolazak“,„odla- zak“ i „povratak“ pritom se brišu, dok je pojmu povijest, umjesto uloge civilizacijsko- ga korektiva, dopisana ona metafizičkoga šaljivca, neotesanca, provoditelja (ili pre- voditelja) kozmičkoga smisla za crni humor: nakon nekoliko generacija, / kada im se ova zemlja / uvukla duboko u kožu, / povijest će ih vratiti, / možda baš na ono mjesto, / odakle su krenuli . Druga poema (cjelina) naslovljena je nije tako živio . Dematerijalizacija tijela-ze- mlje uvjetuje (re)materijalizaciju jezika. Materijalizacija neba/metajezika, opisno- semantički, pritom je naznačena dekonstrukcijom: danas su naše nebo / nagurali u crne / plastične vreće / i spalili . Otvoreno je fundamentalno provincijsko pitanje „ne- željenosti“ subjekta u mikrosredini, a u kobnoj kombinaciji sa subjektovom patološ- kom ljubavi prema istoj: koliko si puta okrenuo glavu / kada si se opraštao? / jednom za mamu i sestre, / drugi put za šljivu i njivu, / treći put za selo koje si volio, / ali koje nije voljelo tebe . Odlasku je pritom pretpostavljeno odlaženje naznačeno prostorno- vremenskom indefinitivnošću. Na leksičkome planu uočljiva su, doduše u tragovima, obilježja mjesnoga govora (koverta, ker, živinče: divne riječi čije je izvjesno izumira- nje, barem u kontekstu „lijepe literature“, uvjetovano sve očitijim terorom političke korektnosti kojoj je, najnovije, zasmetao i Meštrovićev spomenik). Jedno od stilskih obilježja teksta jest povremena jaka repetitivnost: nitko ti nije vjerovao / kada si pi- jan u birtiji pričao. / nitko ti nije vjerovao, / jer su oni prije tebe pričali bolje. / nitko ti nije vjerovao, / jer kada bi ti zadigao košulju / nisu mogli vidjeti rane / u koje bi gur- nuli svoje ruke . Treća poema (cjelina) naslovljena je možeš zauvijek tu ostati . Bolest kao identitet- ska odrednica semantički je ravnopravna prethodno spomenutim identifikatorima. Ujedno je prostorno-vremenski orijentir, ali i naoko paradoksalan preduvjet nadi o kojoj „ti-subjekt“ strpljivo skrbi: ljeto je / pa možeš zauvijek / tu ostati / i kao kad se razboliš / strpljivo čekati doktore / da tvojoj bolesti / nadjenu ime . Motiv je fotografije u službi prolongiranja transfera subjekta i objekta u ništa odijeljenoga od jasne eg- zistencijalne domene nejasnom granicom koja bi, iz perspektive objekta, morala biti jasna; ulaznica za ništa tako ostaje sačuvana za kakvu bolju prigodu ( sretnije dvorište , ono oprostoreno jezikom, napose graničnom„poetikom brisanih navodnika“ koja u autorovu „ataru“, kako praktično tako i teorijski, buči). Sintagmatska toponimija u službi isticanja atmosfere egzistencijalne anksioznosti ujedno otvara opravdano pi-