Nova Istra

332 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Goran REM autorskom kritičaru, već nagrađenom Poveljom Julija Benešića na našim susretima, riječ je napose o autorskom kritičaru s punim nacionalnim, regijskim i nadregij- skim uvidom, s golemim kontinuitetom osvrta na autore poput samog matričnog AGM-a kojemu se svečano-autorski, kao gost književnik na međunarodnom znan- stvenom skupu, obratio na Danima AGM-a u Tovarniku prije osam godina, pro- cesualno temljeno misleno javio Antunu Branku Šimiću, zatim na Danima Dobri- še Cesarića prije osamnaest godina u Požegi govori o osječkom školovanju , a o Sla- mnigu je mogao govoriti i na Slamnigovim danima u Osijeku-Vinkovcima-Pečuhu- Budimpešti-Poznanju, krećući se stilom od nehaja i suprotstavljenosti , dok se igrom i opasnošću kreće uz umnažanje koje igra lirika Nikole Kraljića. Pravom mićanovićev- skom, sintezno-analitičkom kombinacijom, zaokupljen je i labirintom vremenitih pokreta Maka Dizdara. Kad je riječ o autoru Miroslavu Mićanoviću, piscu i pismu sofisticiranja i mudrog kultiviranja hrvatskoga književnog prostora, s pravom možemo očekivati da će i knji- ga Ronjenje na dah potvrditi njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti, a pri tome pro- cesno i procesualno slušajući pitanja koja postavljaju tekstovi koji su u njenu iščitava- nju. O Kritici samoj, ova knjiga također, ušuškavajući se u ugodu i povlasticu čitanja, stalno domišlja i time kontinuitet Đakovačkih susreta dobiva laureata zahvaljujući kojem i dalje uživa u svojoj povlastici primanja i praćenja ovakvih autorskih potpisa, punih esejizma, punih upućenosti i punih puncatih pluća spremnih na duga i sve užićevnija ronjenja na dah. Uz Dragojevića Mićanović misli o čitatelju, uz Gulina o odustajanju, uz Jendrič- ka o krležijanstvu, uz Makovića o melankoliji, uz Bigu o otkrićima, uz Sonju M. o šutnji, uz Stojevića o čudesnosti, uz Valenta o interveniranju, uz Sanju Pilić o kolo- kvijalemima, uz Dubravka Pušeka o Celanu, uz Rema o filmu, uz Đurđevića o dru- gosti, uz Bagića o umoru, uz Šodana o uzaludnosti, uz Roklicera o zavjereničkom duhu, uz Gromaču o samoironiji, uz Rogića Nehajeva o onkrajnosti, uz Ivankovića o uzbudljivosti, uz Čegeca o temeljnom znaku. I bez obzira na to je li kod strategemski-tematološkog Miroslava Mićanovića ri- ječ o izranjanju iz Quorumova esencijskog Projekta, ili o kulturalno-metodološkoj eksploziji kroz panoramu Strast razlike – tamni zvuk praznine , ili o međunarodno- rigoroznoj afirmaciji antologijskoga izbora u Utjehi kaosa , bez obzira na te punktove, kao i punktove njegova uredničkog i nadasve uglednog povjerenstvenog djelovanja, bez obzira na sve to – Mićanovićevo je pismo upravo pismo dubinskog OBZIRA, stalnog morfologiziranja pokreta u tekstnom jeziku predložaka, ono je uočavanje i sukretanje svijetom teksta kao paradoksnog i vedrog leđnog kraula svijeta kao teksta. Goran Rem, Osijek