Nova Istra

298 OGLEDI Miodrag KALČIĆ je, dakle, na djelu monarhistička skrb o svojim narodima, habsburška ravnopravnost i talijanski kozmopolitizam. Hrvatski putopisac po Istri, Zagorac Franjo Horvat Kiš, našao se u Puli potkaj austrijske vladavine, znajući stanje i situaciju (drugi put putopisuje po Istri), patetič- no zabrinut za puljsko hrvatstvo, nujno i čemerno zapisuje: „Sve je to jedna očajna tuđina: od hljeba, što ga suzom topimo, do plahte u krevetu, koja u najčišćoj čistoći svojoj trunuti počima. U Puli čitaš na svačijem licu, na svakoj stvari značajku privre- menosti. Sve govori: ‘Ne, nijesmo mi odavde. Mi smo ovdje tek toliko.’ Toliko želim, da vidim sliku hrvatstva u Puli. Nikako do nje.“ 91 Za opstanak u tako šarolikom gra- du puljski darvinizam prije svega iziskuje građanske navade (gradskost) koju Hrva- ti nisu imali, a urbanost su, oponašajući talijanske malograđane, tek učili i stjecali. Na puljskim ulicama, trgovima, u kavanama i na tržnici moglo se čuti samo buč- no talijansko naklapanje, gdjegdje pristojni njemački i ispod glasa, šaptom, čakavski hrvatski. „Kao seljaci, Hrvati su bili fizički jači, izdržljiviji, bolje su se hranili, više su rasipali. U borbi s prirodnim elementima, sa zemljom i stokom, oni su bili tvrdi, uporni, prodorni. Bistriji od građana (i malograđana, op. p. ) oni su lako naučili tali- janski. Talijani nisu htjeli učiti hrvatski, imali su za to unutrašnjih psihičkih zapreka. A nisu morali učiti, jer Hrvati nisu bili vlast, nisu davali ni mjesta, ni novac. Mnogo ozbiljniji izgled dobivao je stav prema njemačkom jeziku. Hrvati su i njemački jezik mogli naučiti bolje, sigurnije i lakše. Očito je bilo, da ti seljaci nisu bili bez talenta i nisu imali nikakva razloga, da se pred drugima stide ili plaše.“ 92 No, bistrina, radiš- nost i talent nisu bili dovoljni za opstojnost u puljskome zvjerinjaku triju najutjecaj- nijih naroda. Urbanost je proces u prostoru i vremenu, u gradskom bivanju i grad- skom trajanju, a tek pristiglim Hrvatima u Puli, zaostalima u prostoru i vremenu, ni jedno niti drugo, ni gradsko bivanje ni gradsko trajanje, još nije bilo dosegnulo gradsku razinu i kulturu. Veličanje vlastite etničke pripadnosti s etnocentrističkim posljedicama bilo je više nego očito na svakom koraku u gradu, počevši od trajno zategnutih odnosa, preko nepomirljivih i stalno umnažanih napetosti do otvorenih svađa i prijetnji. Talijan- ski agresivni nacionalizam (koji je često prelazio granicu snošljivosti i zapadao u šo- vinizam i otvoreni iredentizam), trajno i stalno u zavadi s hrvatskim i njemačkim, predvodio je u isticanju vlastite (tisućljetne) civilizacije, bogate kulture, identiteta i jezika, za talijanskim kaska tek propupao hrvatski nacionalizam, po svemu ruralan, nedorastao, klerikalan, konzervativan, neobrazovan, nekultiviran i naivan, te napo- sljetku aristokratski dostojanstven, građanski uzvišen, šutljiv, lukav i nenametljiv, ali 91 Franjo Horvat Kiš:„Istarski puti“, Dom i svijet, Zagreb, 2002., str. 160. 92 Mate Balota:„Puna je Pula“, nav. dj., str. 65.