Nova Istra

292 OGLEDI Miodrag KALČIĆ por koji bi se od njih mogao očekivati. Dapače, stječe se dojam da jednostavno nisu dobro procijenili situaciju i da su naprosto podcijenili jačinu svoga protivnika. Ono što se njima činilo bezopasnom agitacijom neukih svećenika i panslavistička ma- gla, pokazalo se uskoro kao snažan društveni pokret s kojim valja ozbiljno računa- ti. Uspjeh istarskog narodnog preporoda temelji se na ustrajnom i predanom radu među pukom, na dugotrajnom ali postojanom osvajanju terena, na taktici aktivnog opiranja.“ 72 Talijani su bili više nego iznenađeni mnoštvom nepismenih istarskih se- ljaka i neukih Hrvata pristiglih u istarske gradove, a posebice njihovom brzom adap- tacijom na gradski život, ali najveći istarski grad svoje mletački naslijeđeno i nanovo uspostavljeno talijanstvo i talijanaštvo nije lako ispuštao iz ruku. U urbanoj i vojnoj Puli, koncem 19. i početkom 20. stoljeća, Matko je Laginja pri- jetio golemom najezdom istarskih Hrvata (uz Hrvate iz Primorja i Dalmacije) sa sela u grad, u Pulu, prijetio slavenizacijom talijanske Pule, 73 kako zabrinuto naziva sve veći priljev hrvatskoga (i slovenskog) doseljeništva u Pulu talijanski Laginjin su- vremenik, iredentistički povjesničar Bernardo Benussi.„Ova bezoblična gomila koja je krenula u potragu za lakšim i sigurnijim izvorima sredstava za život nastojala je prije svega dobiti ili osigurati nekakvo mjesto u jednoj od brojnih stručnih službi u carsko-kraljevskoj mornarici i time je bila spremna potpasti pod antitalijanski utje- caj. Bilo je i onih koji su, skupivši nešto novca, pokušali s nekom skromnom proi- zvodnjom u gradu gdje je to bilo izglednije nego kod njihove kuće. (...) Svima njima izašla je u susret slavenska propaganda i njezine banke pomoću kojih je osiguravala glasove. Naročito je pomagala zemljoradnicima kako bi pedalj po pedalj oduzeli svu talijansku zemljišnu imovinu i tako povećali slavensku.“ 74 Benussijev strah od slave- nizacije Pule bio je potpuno opravdan, ali povijesne okolnosti Puli nisu išle u prilog, nije se uspjela „benussijevski“ slavenizirati (uzgred, uspjela se južnoslavenizirati i to tek poslije Anglo-američke uprave nad gradom, nakon 1947.), točnije pohrvatiti (i usput dijelom poseljačiti najprije doseljenicima iz istarskih sela, ponešto, uz iznimak 72 Irvin Lukežić:„Hrvatska periodika u Istri od 1900. do 1914. godine“, Nova Istra , br. 4, Sveučilišna knjižnica u Puli, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 1996., str. 146. 73 „Otvoren i iskren, ono što je imao u srcu, to je imao i na jeziku, ali koliko su ga voljeli i podrža- vali građani Pule i seljaci, bez obzira na narodnost, toliko je u tom gradu bilo i pojedinih osoba, više ili manje vezanih s talijanskom iredentističkom politikom, koje su ga smatrale isključivo u političkome ključu – nacionalistom. Laginja je izbjegavao fanatičke grubosti i nesnošljivosti oso- bito nacionalističke naravi. Odlično je poznavao talijanski i njemački jezik, a supruga mu je bila Talijanka s kojom je i kod kuće govorio talijanski. Natpisna ploča njegove odvjetničke tvrtke bila je napisana trojezično: na talijanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku.“ Tone Crnobori:„Matko Laginja u Puli“, Zbornik Ivan Matetić Ronjgov , sv. 5, Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Viškovo 1996., str. 217-218. 74 Bernardo Benussi:„Povijest Pule“, nav. dj., str. 612.