Nova Istra

289 Miodrag KALČIĆ OGLEDI jednako, i dalje je sve bilo u carevim monarhističkim prstima, u njegovim drhtavim potpisima (imao je pravo veta na svako imenovanje i pravo raspuštanja parlamenta, a njegov carski kult zaštićen je strogim zakonom 63 ), ipak je posredno doprinio, u stalnim svađama s talijanskim zastupnicima, hrvatskoj afirmaciji u Istri. Hrvatski preporoditelj biskup Juraj Dobrila (1812. – 1882.) bio je u očima tali- janske i austrijske vladajuće administracije dobroćudni katoličko-konzervativni za- stupnik (kako je i sam cijeli život isticao: vjeran Bogu, caru i svome narodu ) „nepi- smenog naroda i još virilist, koji nije biran glasovanjem na izborima, nego je postao članom Istarskoga sabora samo zato što je bio biskupom.“ 64 Treba li uopće napome- nuti? – prevarili su se! Dobrilin preporod i prosvjetiteljsko hrvatstvo Istre (duboko utopljeno u radikalni katolicizam), 65 koliko god bilo „ruralno“, klerikalno,„naivno“ i „zakašnjelo“, kako se širilo i ubrzano raslo, predstavljalo je opasnost talijanskim na- cionalistima, poglavito talijanskim šovinistima i iredentistima. Njegov talijanski su- vremenik, povjesničar i političar (formalnim obrazovanjem pravnik), talijanski na- cionalist i iredentist, Carlo De Franceschi (1809. – 1893.) uplašio se Dobriline hr- – onaj o Austro-Ugarskoj Monarhiji kao nedemokratskoj državi – pokušao dati znanstvenu ocjenu na pitanje je li i, ukoliko jest, u kojoj je mjeri Monarhija bila demokratska država. Njegov je odgovor pozitivan, i to toliko da on smatra da ‘čak treba postaviti pitanje u kojoj je mjeri teza o dominaciji države i o nemoći potlačene ‘političke javnosti’ mit stvoren i hranjen od nacionalno- liberalnog i internacionalno-antihabsburškog načina pisanja povijesti, koji danas utiskuje biljeg na historijske sudove’.“ Bruno Dobrić:„Novine i časopisi na njemačkom jeziku u Istri (1871. – 1918.): Pula, Opatija, Brijuni“, Istarski ogranak DHK, Pula, 2016., str. 11. 63 Patološki revnosan vladar mnogonarodne Habsburške Monarhije Franjo Josip I. zaštitio je svoj carski kult i osigurao osobnost od svih uvreda i kleveta. Verbalni delikt protiv cara strogo je ka- žnjavan zatvorom (teškom tamnicom) od jedne do pet godina prema Kaznenom zakonu od 27. svibnja 1852., čl. 63:„Koi povriedi poštovanje prema cesaru, bilo to osobnom uvriedom, javno ili pred više ljudi izuštenimi pogèrdami, huljenji ili porugami, tiskotvorom, priobćivanjem ili razprostiranjem predstavah u slici ili pisamah: čini se krivcem zločinstva uvriedjena Veličanstva, i ima se kazniti težkom tamnicom od jedne godine do pet godinah.“ („Kazneni zakon o zločin- stvih, prestupcih i prekršajih / Das Strafgesetz über Verbrechen, Vergehen und Übertretungen“, Iz carsko-kraljevske dvorske i dèržavne štamparie, Beč, 1853., str. 34), a pet se godina kasnije, pored carske sakrosanktnosti,„zabranjuje i svako pisanje o privatnom životu carske obitelji“. Ivan Pederin:„Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji“, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2008., str. 173. 64 Mijo Mirković:„O sadržaju i smislu Narodnog preporoda u Istri (1861-1914)“, Jadranski zbornik , br. V/1961-1962, Povijesno društvo Hrvatske, Podružnice u Rijeci i Puli, Rijeka-Pula, 1969., str. 9. 65 „Dobrila – Hrvat jest nerazdruživo spojen s Dobrilom – biskupom. Dobrila se za svoj narod nije žrtvovao samo iz naravnih razloga – kao što to čini današnji liberalizam – nego i iz vrhunaravnih. Njegovoj ljubavi prema narodu bio je izvor u Bogu i cilj u Bogu. (...) Ne smijemo si predstavljati Dobrilu kao čovjeka blijedih, neizrazitih duševnih crta, nestalna pogleda, već kao čovjeka, čije grudi resi – biskupski križ.“,„Dobrilina misao“, Pučki prijatelj , br. 31, Pazin, 10. studenoga 1911.