Nova Istra

285 Miodrag KALČIĆ OGLEDI ka grada starosjedilačko, odnosno odranije su bili stanovnici općine Pula, njih 32,92 posto građani su pokrajine Istre, a 29,83 posto življa bili su građani drugih pokraji- na Cislajtanije ( Cisleithanien – austrijskoga dijela Carstva); 8,20 posto bilo je građa- na Translajtanije ( Transleithanien – mađarskoga dijela Carstva) i čak 7,67 posto, ili 1.363 stanovnika, potpuni su stranci iz drugih dijelova Europe.“ 49 Pula je ponovno izgubila autohtonost (bez identiteta je od Rima), ako ju je uopće ikada imala, i upala u nečiju drugu povijest, civilizaciju, kulturu, tradiciju, mentalitet... Došljaci su nahrupili iz različitih motiva i poriva, iz različitih etnosa, neki po voj- nom zadatku (većinom Austrijanci), neki premještajem (većinom Talijani), a neki u potrazi za poslom (većinom Hrvati). Austrija je iz „Venecije prenijela arsenal rat- ne mornarice, tehniku i ljudski sastav. Kompaktne grupe radnika bile su iz Veneci- je preseljene u Pulu, tako da je s njima došlo i činovništvo. Grad je dobio talijansku jezgru. Vodeća administracija bila je bečko-njemačka, a sva srednja (administracija), to je bilo talijansko. Najniži, obični radnici, pometači, pa onda i drugi radnici, to je navalilo sa sela. I to je, dakle, bio taj grad.“ 50 „U takvome se okruženju stvarala i nova etnička struktura Pule. Premda je 1853. njemački jezik proglašen službenim, tali- janski je jezik, kao uporabni, zadržavao i dalje svoju supremaciju u svakodnevnom komuniciranju mnogih slojeva žiteljstva. Službenici civilnih i vojnih upravnih organa potjecali su sa sjevera i govorili njemački, kvalificirani radnici i pripadnici srednjega i sitnoga građanstva talijanski, a nekvalificirani radnici, uglavnom došljaci sa sela, na- stojali su svoj materinski hrvatski jezik (čakavski dijalekt, op. p. ) što prije zamijeniti talijanskim, odnosno dijalektalnim talijansko-mletačkim koine (konkretnije, pole- sanskim , puležanskim dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, gradske pripadnosti, op. p. ).“ 51 Apsurdna puljska trojezična situacija – službeni (njemački), uporabni (talijanski) i „ruralni“ (hrvatski) jezik – zbog austrijske ovisnosti o vojno-pomorskim kadrovima i mira u kući prevagnula je na povijesno i kulturno dominantniju talijansku stranu koja nikako nije dopuštala (iako zakonom zajamčenu) talijansko-hrvatsku dvoje- zičnost (dvojezične ploče razbijali su talijanski iredentisti u Istri i poslije 1894.) 52 , a 49 Darko Dukovski:„Povijest Pule: deterministički kaos i jahači Apokalipse“, Istarski ogranak Druš- tva hrvatskih književnika, Pula, 2011., str. 117. 50 Ante Ciliga: „Posljednji hrvatski Argonaut“, Matica hrvatska Pazin, Udruga „Dr. Ante Ciliga“, Pazin-Pula, 2011., str. 9. 51 Miroslav Bertoša:„Grad snova i nade...“, u: Aldo Kliman (ur.):„Pula 3000“, Libar od grozda, Pula, 1992., str. 21. 52 „Na sjednici održanoj 14. siječnja 1895. talijanska većina u saboru protestirala je protiv uvođenja dvojezičnih natpisa po državnim uredima. Na idućoj sjednici talijanski zastupnik dr. Frencesco Gläser iz jedne od mnogih austrijsko-njemačkih obitelji, koje su se u Puli potalijančile ženidbom