Nova Istra

265 Vladimir TOMAŠ OGLEDI metaforama u kojima osnovni motivi tijela i traumatično proživljene tjelesnosti po- primaju značaj i semantiku simbola preko kojih Nada Grubišić premrežava različite refleksije i elemente mnogih diskurzivnih sustava pomoću kojih se duboko doživlja- vaju intimno-ispovjedne razine svijesti tijela i duha lirskoga subjekta. Iznimna se stilska obilježenost Grubišićkina pjesništva očituje na mnogim razina- ma proučenoga pjesničkog korpusa. Pored jezičnoga inventara koji je visokofrekven- tan u zvukovnom i semantičkom smislu, njegova se bremenitost ističe i u odabiru te skladnji različite motivsko-tematske pjesničke građe, kao i u prohodnosti i lakoći Grubišićkine pjesničke sintakse i fonoloških odjeka koji nenametljivo grade pjesnič- ki jezik, ali i stil. Obilje stilskih figura u funkciji je dubokog doživljavanja intimne ispovijedi lirskoga subjekta, ali i ornamentalnosti i nesimetričnosti iskaza, emocija i doživljavanja svega što je poetski zapisano, ali i onoga što je neizravno naznačeno i/ili potpuno skriveno i tajnovito. Naime, visoki je esteticizam Nade Grubišić obi- lježen retoričkim ornatusom, ali i naglašenom semantikom angažirane slike svijeta, odnosno slike jednoga čovjeka pomoću čijih se životnih manifestacija i turbulencija zapravo tumači čitava slika svijeta. Konačno, ono što iskače kao najfrekventnija odrednica Grubišićkina pjesničkog pisma jesu aspekti tijela i patnje na kojima se autoričino pjesništvo dobrim dijelom gradi. Naime, tijelo i dijabolička proživljenost tjelesnosti lirskoga subjekta u uskoj su vezi s patnjom i stanjima tjeskobe, depresije, nemoći i klonulosti kojoj se lirski su- bjekt prečesto predaje, nespreman da se suprotstavi čak i onom animalnom i nagon- skom, a kamoli visokoduhovnom čemu sve vrijeme teži. Ovaj je kompleks dijabolič- ne tjelesnosti i patnje kao odraza istih iznimno zanimljiv jer je u svojemu postanju logički dosta neopravdan; naime, bez obzira na to što Nada Grubišić pjeva, kako je u radu naznačeno,„nemire tijela“ i na to što ih ne može (ili ih nekoć nije mogla) obuzdati, njezina grčevita borba upravo s tim animalnim i nagonskim gotovo vječno i posljedično rađa spoznaje i uranja um lirskoga subjekta u opojmljivanje astralnih misli i previranja koje (jednostavno) u stanju tjelesne, odnosno erotske ekstaze i bor- be ne može dokučiti; u takvom se sizifovskom krugu preživljavanja u svijetu (ali i u sebi samoj) lirski subjekt često ne snalazi, ali (svjesno ili nesvjesno) u sebi se jagmi i stvara univerzalne spoznaje kojima stremi cijeli život (u svim aspektima postojanja) i u kojima se, lutajući vlastitim mikrokozmosom, smiruje u spoznaji Boga koji je, kako pjesnikinja kaže, najveći umjetnik koji nam pruža sve vrijednosti univerzuma.