Nova Istra

97 Božidar ALAJBEGOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. binu sa sobom vučemo, od čega pobjeći nije moguće, a upravo je to presudno i od- lučujuće za ono što ćemo doživjeti i ostvariti ondje gdje smo pronašli novo utočište. No, nada je ono što likove Pilićevih priča povezuje, nada da se drugdje ipak može drukčije i bolje, a uz nadu tu je također otpor „ovome“ što je „ovdje“ već tako dugo takvo kakvo jest, pa dok nade „ovdje“ ima sve manje, ljekovito je obnoviti je, makar pokušati osvježiti u širokim prekomorskim američkim prostranstvima, gdje su pri- like, navodno, neizmjerne, a izgledi za sreću i uspjeh, navodno, svima jednaki. Oso- benjaštvo je pritom Pilićevim (anti)junacima zajedničko, a uz osobenjaštvo redovito ide samoća, usamljenost zbog izglobljenosti karaktera, neprilagođenosti, neprila- godljivosti, neuklopljivosti, nepripadnosti i, uopće, nedostatka poriva za pripadno- šću i pripadanjem. Tako se nove Pilićeve priče pokazuju konačnim njegovim iskorakom iz matrice tzv. stvarnosne, mimetičkle proze u smjeru neoegzistencijalizma. Odnosno, s druš- tvene stvarnosti Pilić pozornost usmjerava na osobnu stvarnost, intimitet. Iz realiz- ma zbilje, tj. izvanjskosti, prelazi u realizam intime, psihe, u zbilju unutarnjega onih koji ostaju, pomireni i apatični, ali i zbilju unutarnjega onih koji odlaze, puni nade, bez obzira na to bila ona istinska i moguća ili pak tek svjesno samozavaravanje. Tako se Piliću toliko svojstvena pop-referencijalnost, glazbena i filmska, a u ovoj knjizi često i književna, također pokazuje kao svojevrstan bijeg u umjetnost, odnosno fik- cijski svijet, plod umjetnikove darovitosti i mašte, kao utočište od razočaravajućeg i besperspektivnog svagdana. Dok u prvoj priči ostaje nejasno je li junak u Iowi našao ono radi čega je onamo čitavog života kanio otići, druga priča (prema kojoj knjiga nosi naslov) problemati- zira doseljenikovo smještanje u nov prostor američkoga domicila. Glavni je lik četr- desetogodišnji Bosanac, čiji dugotrajan i ustrajan napor da zavoli bejzbol, ali i održi vezu sa ženom koju voli, simbolizira njegovu prilagodbu i želju za ukorijenjenjem u novoj sredini. To će mu tek djelomice uspjeti, jer što dobiješ na ćupriji, izgubiš na mostu... Protagonist zaključuje da „razdoblja samoće uopće nisu tako strašna kakvima se čine“, a na tu rečenicu u simboličkom se smislu skladno nadovezuje iduća priča ( Do- bri čovik Reja ), koja pokazuje kako pravdoljublje čovjeka čini izopćenikom, drukči- jim među istima, osamljenikom u gomili. No, takva pozicija ne mora biti neugodna, ako si čvrst, nepokolebljiv i ustrajan. A to je ovdje već treći protagonist koji se ćuti strancem u okružju u kojemu obitava. Za razliku od prve dvojice, on doduše odlazi u SAD, ali se otamo vraća, što, da se krivo ne shvati, nikoga od njih, pa ni njega, ne čini manje hrabrim. Svatko od njih ostvaruje ono što je naumio, svatko se od njih usuđu- je slijediti snove i pokušati ostvariti vlastite zamisli. Baš poput bejzbolske momčadi Giants iz naslova knjige, svi su oni zapravo pobjednici, unatoč svome autsajderskom