Nova Istra

305 Đuro VIDMAROVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. vanskog mramora/, Tin Ujević je podvukao: ‘Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađuju. Sâm sebi nikada ne dosađujem, sâm se mogu samo nečim zanimati... Samoća može biti panična, kao neke nepregledne prašume. Iz takve samoće mogu šiknuti izvori ludila, mahnitanja... Najviše su sâmi oni koji su od sebe najviše dali... Ja biram društvo, i rado volim da ostanem sâm, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoći... Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci...’ Rekli bismo: samoća je posebno svjedočanstvo o sebi i za sebe samoga. Zdrava samoća je najbo- lja i najjača duhovnost. Još i više, puna svijest o svemu proživljenom “. Ogled Ljepota posebno je zanimljiv, jer se u njemu zrcali književnikov pogled na ljepotu s pravničkoga gledišta. Stoga se možda mogao izostaviti iz cjeline djela. „ Čovjek se s razlogom osjeća kao da mu je netko neuvjerljivo i drsko ukrao pravo na ljepotu iskazujući pritom bešćutnu bezobzirnost i neobjektivnost s nevidljiva popisa ljud- skih nastranosti. Svojim isticanjem ljepota, svakako, na poseban način vrijeđa i pokapa ružnoću. Zato bi opasno bilo prepustiti propisima definicije jednog i drugog stanja. Još je gore neupućenima dati u ruke pravo tumačenja i kanonizacije. Ipak, kako vidimo, doga- đa se i jedno i drugo. Zato nam je propisati posebno pravo na ljepotu, upravo kao pravo vlasništva i pravo posjedovanja, točnije, kao jednu od temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina. Ako to ne učinimo, pravno ćemo ugroziti estetičnu duhovnu sintezu, ugodu lijepog i svaki manifest umjetničkog izraza i djela. “ Ističem kao primjer osobnoga pristupa trajnim pitanjima: tko smo, što smo i kuda idemo? ogled, pomalo „nepoetskog“ naslova – Put pod noge : „ Od stvaranja svijeta, točnije od svog postanka, a moguće još i prije, čovjek je krenuo i kreće se kao molekularna čestica prapočetka. Putuje sam i kada nije sam, giba se kao djelić svog svemira i naslijeđeni trag lančana nemira i kao zrno praha bilo u pustinji bilo na ledu, isukan i usukan, on tako neprestance hoda u buduću i beskonačnu neizvjesnost. Knjigu putovanja ispisuje i čita sam. Potvrđen i osvjedočen u svojoj nesavršenosti, a opo- ravljen od rana istočnoga grijeha, toliko puta otkriven i prepoznat u prorocima, on umače tlapnju u svaki svoj korak još uvijek praćen i osvijetljen špiljskom vatrom. /.../ Ni most preko vječnosti, ako postoji, ne može zamijeniti radost i strast kretanja i svu tu harmoni- ju očekivanja i nadanja, te na koncu i simfoniju početka i svršetka. Svjesno ili ne, svatko, makar se nitko lako ne miri sam sa sobom, samo prati svoju zvijezdu vodilju. I kad put ne vodi pustopoljanama, netko je ipak vođa karavane. Čarobnjak je onaj tko uspije ušut- kati sebe pa stajati miran poput stoika na hipodromu, čekati da se drugi naoštre i zapute. Poruka je stoga: svatko neka strpljivo čeka ukrcanje na svoj vlak. Posljedično svekolikom Božjem kozmičkom stvaranju, ljudi smo pa neka svatko nasumce sam za sebe osobno, a, i organizirano skupno, makar i kao zdrug i udruga, Društvo špiljskog zmaja, Družba Pere Kvržice ili Družba Sinjega galeba nastavi svako buduće kretanje uz geslo: Put pod noge! “