Nova Istra

304 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Đuro VIDMAROVIĆ „ Za mene je poezija, najprije, rekao bih, osmišljena, oslikana iluzija. Počinje mono- logom jastva, u ime sebe, a za druge. Uobličeni je recital i mjera malih stvari koje lagano ulaze pod kožu, bez grča i opstipacije. Bezazleno, krvotokom snova, hranidbenim lancem duhovnih prioriteta. Idila je bezvremenske inspiracije. Kvantna metafora zbilje i posljed- nja mudrost zore. Esencija rasta i poduka djevičanstvu. Poruka slijepcima. Sabrana, uvje- rena utjeha istine. Ustrajna je čežnja spavača i sanjara. Usplahirena sjena srca. Astro- loški vijenac tlapnji te delirij osjetila. I pojava iz bajke i katarza slobodne riječi. Iznimna gravitacija oblika. Mistika iskona i veličina duha. Poezija je čajanka strasti, pseudonim ljubavne impresije, ali i jedina geometrija fragmenata osjećaja. Ona je almanah ljepote i sve ono što proza ne zna dati. Uzvraćeno je obraćanje dualitetu ega i spoznaja odvojena duha u vrtu dubokih ruža. Teleološka pjesnička stvarnost nataložena u obrubljenu sar- kofagu spoznaja i estetika čistoga bitka u prahu. Svrbež je mozga. Svekolika harmonija muza u zaleđu postuma, no i isprekidana lobotomija mašte. Poezija zna ono što treba znati. Skloniti stvari u prstencu znakovite memorije, ono što je bilo, a sada više nije. Pri- lika je i preludij samoće. Insinuacija amnezije, hypnosis cerebri i pad imuniteta . Zbog svega, naravno, pišem poeziju “. U eseju Preludij samoće koji je, s estetskog motrišta, najbolji u ovoj knjizi, autor promišlja fenomen suočavanja današnjega čovjeka sa samoćom. Pritom se Mužić udaljava od nekih ustaljenih socioloških i teoloških doktrina o čovjeku kao Božjoj emanaciji, društvenome biću uvjetovanom dijalektičkim razvojem materije, ili Ari- stotelovoj političkoj životinji . Samoća krije neslućene sadržaje o kojima autor piše mudro i pomalo profetski: „ Samoća je pladanj zrela voća, s jeseni žuta, tvrda i topla, obla dunja. Stanje u koje- mu tijelo troši manje, a duša samu sebe hrani, cijedi, tòča. Istina, rodismo se da bismo bili obiteljska, pa i šire prihvatljiva društvena bića. No ipak, onda kada je to najvažnije, u biti smo vazda sami. O tomu najčešće ne razmišljamo. Budući da smo dio svakidašnjeg meteža u kojemu za sebe nemamo vremena, a još manje prilike da razmotrimo vlastiti položaj, samoća je uzvišeno stanje duha koje nadilazi svaku kritiku ljudskoga umijeća, ona je osjetilna spoznaja o sebi, a za sebe sama. Možda čak ugoda perfidne empatije na pragu hedonizma. Moralna istina ponovljene zbilje. Ali, da bi bio sam, nitko ne mora biti od drugih ni umoran ni prognan. Ni terapijski podložan, pa ni obrađen u službenim upisnicima podataka. Niti otići u neku zabit, pustiti bradu i držati se pustinjakom. Još manje mu je potrebno glumiti gubitnika kad se već dobro znade da su u bilo čijem živo- tu sve slave tek puke Pirove pobjede. Zato, kad nas poraz mazi, to nije mazohizam jer nam daje priliku tek ugoditi sebe i nategnuti ili olabaviti žice gitare kao vlastite živčane niti. Toga se ne bismo sjetili da smo besramni pokajnici, natruhe ljudskoga kostura pro- bodena rendgenskim zrakama. A zapravo sve počinje prevarom i zabludom o objektiv- noj spoznaji sebe i onoga oko sebe. “ I zaglavljuje:„ U zapisu Panika samoće /Crteži s ka-