Nova Istra

301 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Tajna Budišine Prodavaonice tajni , recimo to tako, nije u tome da kupci koji saka- ćenjem dolaze do svoje tajne (kartonska kutijica s kojom izlaze!) dolaze i u posjed nečega što bi bila inherentna skrivenost njihovih života, ne: Buzzati je u drugoj pro- storiji svoje prodavaonice imao„divovsku kolekciju glinenih lutaka, od kojih je svaka predstavljala po jednog stanovnika našeg grada“, i kako se dalje objašnjava,„nekim čudnovatim sistemom (...), kombinacijom papira i lutaka, on je uspijevao proizvo- diti svoje tajne“ (87). Tvoreći „repliku“ grada, vlasnik prodavaonice tajni, dakle, pro- izvodi svoje tajne , one koji kupci plaćaju svojim sakaćenjem. Čitanje ove priče u ale- gorijskom, ali ujedno i u metafikcijskom ključu, vodi do zaključka kako Budiša piše o samoj književnoj proizvodnji: tvorbi fikcije, koja realnom svijetu daje tajnovitost (fantastičnost!) – ali tako da ga ujedno eksploatira i sakati. 10. Nadgrobna ploča S Prodavaonicom tajni vratili smo se na tematske sklopove prve,„lijepe“ priče. Kako fikcija utječe na svakodnevni život? Na koji način se tradira „tajnovita“ moć pripo- vijedanja? I, na koncu, ima li ona budućnost? Činjenica da dvije tako srodne priče uokviruju zbirku priča Lijepe priče , uza sve ostalo na što sam ovim čitanjem htio upozoriti, govori koliko je ovu zbirku Budiša koncipirao kao cjelinu – upravo kao ciklus priča. O tome, već naslovom, govori po- sljednja priča u zbirci, Nadgrobna ploča . Prava priča za kraj. U ovoj izrazito metafikcionalnoj priči, pripovjedač ponovno prolazi put od su- bjekta do objekta priče, njegovo vrijeme pripovijedanja u utrci je s vremenom radnje, koje se ponovno čini predeterminiranim i – kobnim. Na početku čini se kako pripovjedač drži priču u svojim rukama, i to doslovno: kada se češki izumitelj Jirži Oulovski nađe na sastanku književnoga kluba, pripo- vjedač mu s autoritetom, ali taktično, objašnjava zbog čega su njegove znanstveno- fantastične priče „vrlo loše“ i zbog čega se u njima „osjeća pomanjkanje poznavanja zakonitosti žanra“ (89). Pripovjedač se na početku priče pojavljuje, dakle, kao neka vrsta voditelja radionice kreativnoga pisanja. Oulovski ga, međutim, poziva u posjet svome domu, u svoju radionicu nadgrobnih spomenika. Tamo pripovjedač otkriva nadgrobnu ploču sa svojim imenom, na koju bi Oulovski trebao urezati današnji da- tum! Naručitelj je nepoznat, ali pripovjedača hvata paničan strah da će se to i dogo- diti, pa kod kuće ubrzano piše „ove redove“ (92)... I u ovoj priči obrće se pripovjedna hijerarhija; samouvjereni pripovjedač otkriva da je samo lik njemu nadređene priče – u kojoj je osuđen na smrt! No, u ovoj priči Budiša vrlo uvjerljivo „uračunava“ i kratkoću teksta kao bitnu determinantu pripo- vijedanja i zbivanja: priča je uokvirena pripovjedačevom utrkom s vremenom, koja