Nova Istra

300 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ „Među knjige“, umjesto u vatru, Nietzscheov prijatelj Polese, čitatelj njegova tek- sta, stavlja pismo. Krug je zatvoren, sve se vraća u biblioteku, ali, recimo na kraju, ni ova Budišina priča ne čini se tek literaturom koja ostaje u sferi aleksandrijskoga iskustva, pri kojemu„literatura ne nastaje ‘od života’, već od literature“ (Pantić, 1987.: 148). Pavićev pristup Nietzscheovu pisanju kobno travestira duhovnost „literature“: ona se okreće protiv njega – literatura uzima od života, eksploatira ga, vodi k smrti. Ona ostaje kao pismo umirućeg (Nietzschea) i proizvod koji je nastao usmrćenjem (Pavića). 9. Prodavaonica tajni Motiv otkrivanja očinstva ponavlja se i u sljedećoj priči Prodavaonica tajni . No, ovo- ga puta pripovjedač/glavni junak tradira zanimanje oca, štoviše, na kraju priče po- javljuje se i novi nasljednik, pa se čini da će se tradiranje nastaviti u beskonačnost... Novìna koju donosi ova kratka priča svakako je infantilna perspektiva pripovje- dačeva. Prodavaonica tajni (i u priči uvijek pod navodnicima) zbog te perspektive u prvi mah podsjeća na prodavaonicu slatkiša. Prodavaonicu u dječjim očima obilje- žuje privlačna tajnovitost: ona je ulaz u fantastičan svijet koji naočigled mijenja one koji ga pohode. No ta se promjena ne očituje, recimo, u produhovljenosti njezinih kupaca, naprotiv, „neobičnost, koja bijaše pravilo“ jest da su ljudi ulazili „savršeno skrojenih odijela“, a da bi se „svatko od njih izlazeći iz dućana doimao nekako osaka- ćen“ (85). Ta osakaćenost stupnjuje se od one prenesene, preko doslovne, do upravo fantastične. Jedna žena „umjesto glave nosi neku bezobličnu masu uvijenu u mara- mu!“ (85). I svi stežu neku malu kartonsku kutiju. I u ovoj priči, dakle, Budiša varira motiv sakaćenja kao cijenu „inicijacije“ u svijet tajni. Fokus je ove priče, međutim, na nasljedovanju; vlasnik prodavaonice pokazuje se i ovdje kao neka vrsta demonskog autoriteta, gurua, dapače i više: u svojoj oporuci vlasnik prodavaonice otkriva pripovjedaču da je on njegov otac, pa da time i proda- vaonica pripada njemu. Ponovno, dakle, u prvi plan izbija skrivena povezanost pri- povjedača i lika. U ovome slučaju povezanost nije kobna: pripovjedač nasljeđuje očev „posao“. No, očevo ime ključ je cijele priče, ono što nas vodi tome da cijelu priču či- tamo kao alegoriju: vlasnik prodavaonice zove se Dino Buzzati. A Buzzati (1906. – 1972.) ne samo da je jedan od vodećih talijanskih pisaca kratke priče u 20. stoljeću, nego je i jedan od pisaca koji se – uz Kafku, Calvina i Bulgakova – najčešće spominje kao referenca za hrvatske pisce fantastične kratke priče sedamdesetih godina (dok se utjecaj Borgesa osporava! Bagić, 2016.: 28-29). I time se Budiša (još jednom) smje- šta u tradiciju hrvatske fantastične proze.