Nova Istra

299 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. vu suvremeniku: pripovjedač/priređivač za Also sprach Zaratustra kaže da je riječ o „skromnom djelu“, dok za Pavića navodi kako je „zapažen“ zbog svoga referata (80). Ova dva lika, kao pisci pisama navedenih u priči u cjelini, ujedno su dakle i pripo- vjedači u priči, štoviše Pavićevo pismo inicira radnju, događaje koji nadilaze njegovu predodžbu o centru moći (Vatikanu, u ovome slučaju), te postaju kobni po njega (što saznajemo u Nietzscheovu pismu). Čitatelja ove zbirke Pavić podsjeća na An- tonija Brava: njegova imaginacija, u ovome slučaju i pisanje, stajat će ga glave (Pavić je pogubljen zbog hereze), a „pakleni izum“, koji predlaže u svome pismu, moćnici su primijenili upravo na njemu. Premda ovdje nije neposredno riječ o autodestruk- ciji, svakako imamo slučaj izazivanja i pokretanja mehanizama moći koji na koncu mrve samoga pokretača. Pavićev „pakleni izum“ krije se u doslovnom čitanju Nietzscheova teksta. U pismu koje šalje u Vatikan razlaže prijedlog za unaprjeđenje promidžbe vatikanskih knjiga: „upotrebom prave krvi (...) povećati zainteresiranost publike“ (81). Imamo ovdje, da- kle, tipičan fantastični, postmoderni motiv prvenstva pisma/teksta i njegove svjeto- tvorne moći. Radnju potiče pogrešno, doslovno čitanje Nietzscheove rečenice nave- dene u priči: „Piši krvlju i vidjet ćeš da je krv duh“ (80). Ironija je u tomu da upravo duhovnik pristupa čitanju ovoga figurativnog iskaza s pozicija moći, doslovnom čita- nju, dakle: bez duha. Obraćajući se pismomVatikanu, Pavić se želi uznijeti do pozi- cije najviše moći. Nietzsche i njegovo pisanje, koje se u pismu omalovažava, samo su podloga za Pavićevu imaginaciju i „invenciju“ o manipulacijskoj snazi pisanja krvlju. Pavićev obračun (dvoboj!) s Nietzscheom na hipodijegetskoj razini, na kojoj se on u pismu kao pripovjedač i nadmeni interpretator njegova „bogohulnog“ djela uzdiže k najvišoj instanci moći (piše papi!), dobiva koban rasplet u Nietzscheovu pismu. To pismo je, inače, sasvim drugačijeg karaktera; Nietzsche ga piše svome prijatelju Antoniju Poleseu, pismo je intimno, ispovjedno i tiče se različitih začudnih događa- ja iz filozofova života. U njemu Nietzsche pripovijeda i o Paviću, navodeći i to nje- govo pismo papi i pogrešno tumačenje Zaratustre. Bitno je istaći da Nietzsche svoje pismo piše pred smrt („ćutim smrt“ /82/) i da Polese njegovo pismo čita nekoliko dana nakon njegove smrti, te pismo sprema u ladicu,„među knjige“ (83), umjesto da ga spali, kako je to autor pisma htio. Pri svemu tome nije samo došlo do promjene pripovjedne hijerarhije u kojoj je sada Nietzsche pripovjedač i kritičar, a Pavić lik i meta kritike: Nietzsche svome prijatelju povjerava i intimnu priču u kojoj otkriva da je on Paviću – otac! Vrhunac je ovoga „dvoboja“ između pisama svakako u tome da je Pavić postao žrtvom svoga „izuma“ i da Nietzsche ima čak dokaz u svome posjedu – vatikansku knjigu ispisanu krvlju smaknutoga krivovjernika Pavića, krvlju, dakle,„njegovog sina“!