Nova Istra

298 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ gov identitet, što ga privlači i ispunjava. Ovu postavku subjekta i njegova dvojbenog identiteta nalazimo i u pričama koje nisu uvrštene u zbirku, a to su: Zmija , Otvorio sam vrata i Dobar večer . U Princezi , ipak, preteže privlačnost onostranoga bića i radnja se razvija u pravcu erotskoga odnosa pripovjedača i nemani, u ono što pripovjedač naziva „ljubav s du- hom“ (79). Otud i promjena fantastičnoga podžanra; ne vodi riječ više Edgar Allan Poe, nego Šeherezada! U središtu je priče lik kraljevne, upitnoga ontološkog statusa (kao u mnogih Budišinih likova), a upitnosti dodatno doprinosi ushićen pripovje- dač – on lik tvori u svojoj žudnji i čežnji, ali pripisuje mu i magijsko podrijetlo: kao u nekoj bajci, princeza se oslobađa iz prstena koji je pripovjedač slučajno pronašao. Princeza dolazi pripovjedaču u večernje posjete i opisana je s pomoću izrazito tjele- snih senzacija: u ekstazi dodira, mirisa, zvuka i okusa – a mjesto susreta jest postelja. Nakratko imamo i promjenu pripovjednog fokusa: pripovjedač „vidi“ njezinu priču, kao u „prekrasnom trodimenzionalnom filmu“ (76), te na taj način (pripovijedanje je tu u trećemu licu) saznajemo pojedinosti o razlozima kratkotrajna boravka Pr- stenaste princeze na ovomu svijetu. Na kraju, od princeze ostaju samo dvije svijetle kapi, možda kao dokaz njezine posljednje rečenice: ni duhovi nisu bešćutni. Pripo- vjedač te kapi naziva suzama (obraćajući se princezi koja više nije s njim) – i ispija ih. Taj je čin vrhunac sjedinjavanja pripovjedača i fantastične junakinje, erotski ra- splet mnogih (auto)destruktivnih identifikacijskih sukoba na koje smo nailazili u prethodnim Budišinim pričama. Ova priča u kontekstu zbirke predstavlja kratko- trajno razrješenje (auto)destruktivne napetosti svojstvene Budišinoj pripovjednoj poetici. Pripovjedač se miri s nemogućnošću zadržavanja fantastičnoga bića u vla- stitu svijetu, bića koje utjelovljuje njegove najdublje žudnje, te prihvaća svjetotvorne silnice koje su „veće od njega“. Citiramo posljednje rečenice priče: „Uzburkano more iznenada se smirilo (...) Jedna velika svjetska radost, prozračni veo usuda koji uvijek na kraju izravna sve račune, preplavila je moje obzorje. Svemir se poklonio vlastitom savršenstvu“ (79). 8. Krv Priča Krv sastoji se od dva pisma i kratkih komentara „priređivača“ tih pisama. Oba pisma variraju frazu „pisati vlastitom krvlju“. Iz tenzije između prenesenoga i do- slovnoga razumijevanja ove sintagme, odnosno između duhovnoga i manipulacij- skoga pristupa, nastaje zaplet koji vodi u erudicijsku fantastiku, u alternativnu po- vijest. Spomenuta fraza nalazi se u Nietzscheovu djelu Tako je govorio Zaratustra i veliki njemački filozof jedan je od junaka ove priče – „njegovo“ je drugo pismo u priči. Prvo pismo pripada fiktivnom hrvatskome teologu Igoru Paviću, Nietzscheo-