Nova Istra

297 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Premda i u nekim prethodnim pričama pripovijedanjem vlada sveznajući pripo- vjedač (koji se čitatelju često obraća u prvome licu množine, dakle s „mi“), koji iz ra- zličitih izvora rekonstruira priču, erudicija pripovjedača-lika u Princezi naglašenije je intertekstualna: spominje se Aladinova svemoćna svjetiljka (a i cijela priča o prin- cezi kao da vuče motive iz Tisuću i jedne noći ); pripovjedač razumije magijski značaj zbivanja jer mu „spisi Blakea i Crowleya bijahu poznati“ (76); metatekstualni okvir cijele priče čini svojevrsni razgovor s kolegom Ernestom Hemingwayem. Erudicija pripovjedača dolazi do izražaja i u njegovoj refleksivnosti, u potrebi sažimanja zbi- vanja u sentencioznu rečenicu. Okvir priče sastoji se od usporedbe Hemingwayeve priče o povezanosti s djevojkom koju je uočio samo na tren i pripovjedačeve priče te njegove povezanosti s djevojkom za koju ne zna ni „postoji li na ovom svijetu“ (73). Obraćajući se na kraju priče Ernestu s: „vidiš li sada ogromnu sličnost i neizmjernu razliku...“, ne čekajući odgovora, pripovjedač zaključuje:„...sličnost leži u izuzetnosti trenutka koji nas zanese (...) i koji nikada nećemo zaboraviti, a razlika je tolika da se jednostavno ne može izreći bez suza i grča u srcu“ (79). Ovaj metatekstualni okvir čitatelja potiče i daje mu ključ za razumijevanje radnje, no, s druge strane – i tu je ta razlika – govori o potresenosti pripovjednog subjekta, o stanju lišenosti i čežnje. No, radnja u Princezi počinje noćnom m ȍ rom pripovjedača. Čini se kao da je po- srijedi još jedna inačica Budišina gotičkog zapleta. Iz prošle priče pojavljuje se i si- negdoha kandži, kojima neman „dere i para, prodire u utrobu i približava se srcu“ pripovjedača. Pripovjedni subjekt je „paćenik izložen torturi nestvarnih bića“. De- struktivni val koji nadire iz bezdana demonski onostranog i prijeti uništenjem ni u jednoj drugoj priči nije opisan s toliko detalja. Nabrajam samo primjere za kandže: one su „ogromne dlakave“, pa „crne“, a zatim su i „oštri šiljci“... Kao u prošlim priča- ma, ezoterijska noć i m ȍ ra umiranja dvosmislena je: nosi i mogućnost novorođenja, a ovaj primjer još je složeniji jer se nemani dodjeljuje ženski rod, pa borba za opstanak poprima izrazito erotski karakter (taj motiv imamo i na kraju priče Luda Libera ). Borba za život pretvara se u borbu za „nemogući cjelov“, smrt postaje novorođenje, a pad je uspon – „kroz životinjsko k uzvišenom“. Istodobnost odbojnosti i privlač- nosti vrhunac dostiže u kriku koji ispušta pripovjedač. Ona, ta nesuđena ljubavnica u pripovjedačevoj m ȍ ri, doživljava pak taj krik kao sramotan i „slabićki uzmak“ – i iščezava (73-74). Ponavlja se, dakle, osnovna konstrukcija pripovjednog subjekta iz prethodnih pri- ča: taj subjekt je slab, nemoćan pred silama koje u njemu izazivaju nelagodu, zazor, strah i jezu (odnosno ono višeznačno das Unheimliche , taj poticajan Freudov termin, često spominjan u teoriji fantastike,„čiji je sadržaj i opseg prispodobiv semantici ne- svodljive drugosti koja se opire znanstvenom, racionalizacijskom modelu zbilje /Pe- ruško, 2017.: 66/); ali to demonsko i animalno koje ga zastrašuje ujedno tvori nje-