Nova Istra

296 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ ali i vlastitim likom i licem, dolazi do svojevrsnog poistovjećivanja pripovjedača s li- kom (što dijelom„opravdava“ i podizanje pripovjedne razine na sveznajuću). Novo- rođenje Ettorea, međutim, čin je samodestrukcije i otkrivanje praznine u prodoru onoga silno neljudskog („kandže divljih zvijeri“). Novìna koju ova priča donosi zbirci činjenica jest da prodor novoga obličja (Etto- re se u pripovjedačevoj viziji pretvara u mačku) vodi u potragu za novim„pravim bi- ćem“ koje se nalazi iza novog lika – i tako unedogled. Otvaranje negativne beskonač- nosti dovodi u pitanje stabilnost i opstojnost svakoga identiteta i svega pojavnog: „možda ne postoji ni Kastarija, ni Museo dell’Arte, ni Via dei gatti broj 5, ni mačke, ni opijum, možda nema ni mene, ni tebe, ni ove priče“ (70). U posljednjemu obratu pripovjedač upućuje na zamjenjivost hijerarhijskih pozi- cija, ali ovoga puta ne njegove pozicije i one glavnoga lika, nego čitateljeve i njegove. Pripovjedač u projiciranoj perspektivi postaje likom potencijalne priče Ulica lutaka , koju čitatelj ispisuje polazeći od slične pripovjedne situacije od koje je i sam pripo- vjedač krenuo pripovijedajući priču Via dei gatti no. 5 . U novoj priči pripovjedač ne postaje mačka, njego njezina krajnja suprotnost: mehanička lutka. Izrazito umjet- no obličje, dakle, moglo bi se reći:„živa laž“. Ovom figurom kulminira upitanost nad onime što bi to bilo „pravo biće“, odnosno na vrhuncu je dvojba u postojanje auten- tičnoga identiteta. Umjesto hijerarhijskoga duela imamo negativnu beskonačnost ponavljanja istih (lažnih?) odnosa, pozicije autora, lika i čitatelja zamjenjive su, kao što se daju zamijeniti lažna slika i pravo lice. U knjizi Budišinih sabranih djela Ponovno probuđeni čovjek krije se i dosjetljiv na- stavak ove priče: premda Budiša nikad nije napisao Ulicu lutaka , urednik Gobo nje- gove je kraće prozne tekstove objavljene u periodici svrstao u zaseban dio pod tim nazivom. 7. Princeza S posljednjom dužom pričom (oko 1.700 riječi – do kraja zbirke samo su kraće priče, svaka s manje od 1.000 riječi), naslovljenom Princeza , naizgled napuštamo gotičku atmosferu Budišinih priča i ulazimo u svijet orijentalne fantastike. (Samo) destruktivna potraga za istinom i borba za vjerodostojnu egzistenciju u ovoj pri- či napušta se u ljubavnoj čežnji i imaginaciji na koju ta čežnja potiče. No, iz prošle priče, Via dei gatti no. 5 , nastavlja se, dapače, još više intenzivira ekstatičnost pripo- vijedanja u prvome licu; fragmentiranost teksta još je izrazitija (naglašena dugim crtama između 13 odlomaka); a česti prijelaz u drugo lice pripovijedanju pridaje specifičnu ispovjednu notu. Bogata figurativnost i velika raznovrsnost pripovjednih postupaka približava ovu priču lirskoj prozi.