Nova Istra

295 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Nakon toga dijela, pripovjedač se obraća čitatelju i sve ispripovijedano dovodi u pitanje, pretvarajući čitatelja u mogućeg autora priče u kojoj bi se aktualni pripovje- dač mogao naći u sličnoj situaciji kao Ettore (samo što bi vijest o njegovoj smrti bila objavljena u Vjesniku !). Ovi narativni skokovi i narušavanje pripovjedne logike podvlače nasilnost Etto- reova čina i njegove smrti, te tu destruktivnost, taj pokret raskidanja svjetotvornih niti dovode pod svjetlost refleksije. Naime, ovu i ovako kratku priču (oko 1.200 ri- ječi) „guta“ metatekstualni okvir, upitanost s kojom priča i završava, ono„ZAŠTO I MOŽDA“ (71). Ako osim spomenute izmjene pripovjednih postupaka uzmemo u obzir i činjenicu da pri susretima pretežu opisi Ettoreovih mačjih m ȍ ra, u oči upada fragmentarnost ovoga pripovjednog teksta u kome je različitim postupcima „razbije- na“ novelistička uobličenost pripovjedanja. Naglasak je, dakle, na lomu, diskontinui- tetu, upitanosti i praznini koju otvara krah svjetotvornosti, iluzorne reprezentacije. U metafikcijskome obratu na kraju ponovno nalazimo različite vidove narušava- nja hijerarhijskih odnosa subjekata, odnosno instanci u pripovjednom tekstu, pa to sada već možemo smatrati Budišinim„poetičkim potpisom“. U tom smislu razvoj radnje ove priče opet se svodi na približavanje i različite vidove poistovjećivanja pri- povjedača s glavnim likom. U prilično dugom metatekstualnom uvodu pripovjedač već anticipira takav razvoj, šireći mogućnost toga uvida na sve „nas“: „možda bismo ga [Ettorea] prepoznali u sebi, bacivši pogled na ogledalo u nekom trenu punom iznenadne vizije“ (66). Nadalje, spomenuo sam već važnost prvoga susreta, pri kome je došlo do znakovite razmjene pogledâ između pripovjedača i Ettorea, i dok pripo- vjedač ostavlja pod znakom pitanja što je to njegov pogled mogao značiti glavno- me liku priče, za sebe smatra da je „vjerojatno odao svoje pravo biće“ (67). U glago- lu „odati“ očituje se nadmoć lika nad pripovjednim ja, nadmoć koja na drugi način karakterizira i odnos pripovjednih subjekata u priči Ezop . Glavni lik vidi pravo biće pripovjedača, zna više od njega, u dodiru je s ezoteričnim silama koje mu omogućuju viziju što nadilazi okvire stvarnosti. I ovaj je lik u funkciji neka vrsta kratkotrajnog Učitelja, gurua pripovjedača. Njihova srodnost još je naglašenija pri drugom susretu kada u Ettoreovu glasu pripovjedač čuje prizvuk „neke prošlosti, koja jest u meni“ i koja će „izbiti kad-tad u moj život“ (68). Naravno, ovdje prepoznajemo i stalan motiv predeterminiranosti sudbine. Pripovjedač se pri istom susretu pita i što to u njemu raste... dakle, dok slijedimo mačje m ȍ re, preobrazbe i razdore Ettorea Antoninija, istovremeno u svojoj samorefleksiji pripovjedač nagovještava vlastitu metamorfozu: vanjsko obličje, sa svim svojim egzistencijalnim odrednicama, dovodi se u pitanje, očekuje se novorođenje – izbijanje unutarnjega bića na svjetlost dana. Na vrhuncu priče, kada se pripovjedača pretvara u sveznajućeg pripovjedača i pra- ti preobrazbe, emocije i refleksije Ettorea u njegovu konačnom obračunu sa slikama,