Nova Istra

294 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ ljubav. Ova figura nerazdvojivosti u smrti, sjedinjenosti ljudskoga i animalnog, vr- hunac je Liberinog oslobađanja od poretka racionalnosti i muške prisile maskirane humanošću. 6. Via dei gatti no. 5 Priča Via dei gatti no. 5 unosi znatno drugačiji pripovjedni glas: ekstatičan, samoza- pitan, usmjeren k nevidljivom, halucinantnom i mračnom. Ali ipak, mnogi motivi iz prethodne priče ponavljaju se: glavni lik Ettore Antonini dolazi iz svijeta umjet- nosti; likovnost i oblici ponovno imaju veliku važnost; demonsko „mačje carstvo“ destabilizira racionalni poredak. Naslov priče (Ulica mačaka br. 5), osim što nas za- država u talijansko-hrvatskom mediteranskom kronotopu, sugerira da ova priča na- stavlja putem što vodi u labirint kojim vladaju nemani , sile koje se ne daju razumjeti. Zrcalnom strukturom i gradacijom približavanja pripovjednoga ja i glavnoga lika, ova kratka priča nadovezuje se prije svega na Ezopa . U priči o slikaru i čuvaru bazena Ettoreu, priči inače dvostruko kraćoj od Ezopa , zaplet se odvija jednoga kolovoza u (izmišljenoj) Kastriji, gdje se pripovjedač i glavni lik susreću četiri puta u različitim situacijama. Pripovjedač te susrete naziva „kontaktima“. Naime, već pri prvome su- sretu, u razmjeni pogledâ, dolazi do uznemirene autorefleksije pripovjedača:„Vjero- jatno sam tim pogledom odao svoje pravo biće, ono s druge strane svijesti, ono biće koje uzaludno tražim u sebi dok sjedim i razmišljam“ (67). Pri tim susretima, među- tim, Ettore prepričava svoje mačje m ȍ re (već pri prvom susretu pripovjedača privlači Ettoreov mačji pogled); u njima, njegovo „pravo biće“ poprima obličje mačke, te su preobrazbe obilježene nasilnim promjenama. Destrukcija koja dovodi u pitanje isti- nu likovnosti, odnosno općenito obličja, vthunac dostiže u posljednjem susretu kad Ettore pripovjedaču govori kako„sve muzeje treba spaliti, a sve slike uništiti“ (69) jer da su to sve institucije za laganje naroda. Izrazito autorefleksivno i metatekstualno pripovijedanje i inače kontinuirano dovodi u pitanje smislenost prostorno-vremen- skih koordinata, odnosno pojavnoga, vanjskoga svijeta: fokus je na vizijama, reflek- sijama, na onome što je s druge strane vidljivoga. Naglu promjenu i rasplet ove priče donosi novinska vijest o nasilnoj smrti Ettorea Antoninija u muzeju, koju pripovjedač čita u Zagrebu, a objavljena je u talijanskome dnevnom listu La Repubblica . Pretpostavlja se da je Ettore razderao slike u muzeju, dok je uzrok smrti upitan: na pokojnikovu licu nađene su„ogromne ogrebotine, kao od kandži divljih zvijeri“ (70)... Ova novinska vijest potiče velike promjene u načinu pripovijedanja. Bez ikakve najave slijedi pripovijedanje sveznajućeg pripovjedača u trećemu licu o samom tre- nutku Ettoreova „obračuna“ sa slikama.