Nova Istra

293 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. nakinja dolazi u sukob s političkim nositeljima moći, institucijama nadzora (društve- nog i psihičkog!), štoviše, u rodnom pogledu, Libera je u sukobu sa cijelim„svijetom muškaraca“. Onemogućavajući službenim (hipodijegetičkim) pripovjedačima u pri- či –„žbirima“ i psihijatrima – da njihova istina prevagne, ekstradijegetički pripovje- dač priče, njezin urednik, nastavlja borbu rovinjske kiparice na metafikcijskoj razini. Glavna junakinja bori se čak i za vlastito ime. Rođena 1908. godine u bogatoj ro- vinjskoj obitelji pod imenom Lidija Seuč, nakon dolaska talijanskih fašista na vlast i „čuvene Gentileove reforme“ (61) njezin otac joj 1923. godine postavlja „strogi za- htjev“ da promijeni ime – da ga potalijanči.„Bilo bi dovoljno izbaciti slovo J i postala bih talijanska Lidia, mislila je, no to ne bih bila ja“ (62). Mijenja ime u Libera i „no- seći ponosno svoje novo ime“, ubrzo krade novac svojih roditelja i bježi od kuće. I u ovom slučaju, kao i u prethodnoj priči, glavni junak nosi ime čije značenje pojača- va karakterizaciju lika: „bravo“ na talijanskom znači „hrabar“, a „libera“ je „slobodna“. Istarska dvojezičnost u Budiše, odnosno talijanski jezik i kultura, često imaju ulogu sugestivnog proširenja semantičkih dimenzija teksta. Dajući samoj sebi ime, glavna junakinja postavlja pitanje vlastite slobode, izazi- va je: njezine strategije otpora iznova postavljaju u fokus vlastiti integritet u izrazito nepovoljnim okolnostima. I dok je Antonio Bravo u konstelaciji pripovjednih razina smješten na „najniže grane“, Liberin pad opisan je postupno, u izmjeni sve okrutnijih povijesnih i egzistencijalnih okolnosti usred kojih se ona kao kiparica bori za vlastitu samostalnost. Kada je njezinoj rovinjskoj obitelji nakon 2. svjetskog rata oduzeto vla- sništvo nad kućom, ona atelje smješta u napuštene podrumske prostorije i doslovno živi na društvenom dnu. Nakon psihijatrijskog tretmana, Libera odbacuje i umjet- nost kao prostor slobode te otkriva „carstvo mačaka“; u priči se pretpostavlja da je do toga došlo u pokušaju da se mačke zaštite od uličnoga nasilja. Njezin život otada se odvija na granici, ona se okreće prema neljudskoj, životinjskoj sferi. Obrat prema animalnom motiv je koji Budiša varira te predstavlja jedan od ulaza onoga misterioznog, demonskog i fantastičnog u priču. Iz hijerarhijske perspektive moglo bi se reći kako se Libera, kao i Bravo, u pobuni udružuje sa silama (bez)dna, da ne kažem – pakla. Izvana, Libera ispunjava stereotip vještice koja iz mračne izbe zastrašuje okolni svijet – i tako je rovinjski žbiri i građani tretiraju. Priča Luda Libera započinje policijskom istragom razloga Liberine smrti, koja za žbire ostaje zagonetnom i gnjusnom. Postupno nam približavajući Liberin intimni svijet, pripovjedač na kraju otkriva kako je ona u svome podrumu stvorila pravu dr- žavu s mačkama, alternativan poredak čiji je ona u ustavotvorac i u kome je ona na vrhu kao „kraljica mačaka“.„Beštija“, koju su policajci našli čvrsto pripijenu uz Libe- rino tijelo, s kandžama zarivenima u njezino meso, njezin je debeli mačak, kralj i lju- bavnik s kojim je u trenutku, kako kaže pripovjedač,„prirodne smrti“ (65), vodila