Nova Istra

292 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ navođenje misli ili govora nekog od „junaka“ od strane urednika-pripovjedača koji, ironično, navođenjem onoga što je ćuk pomislio u trenutku Antonijeve samopresude („ne shvaćajući što se dešava s one strane kaveznih rešetaka“ /58/) u potpunosti do- vodi u pitanje vjerodostojnost vlastite pripovjedne tvorevine! A u ćukovim mislima čuje se i posljednji vapaj glavnoga junaka Antonija Brava:„O bože, zašto mi nisi po- dario ruke poput čovjekovih da stvaram drugačiji život i milujem sebe i druge?“ (58). Autoreferencija u ovoj priči ima težinu autodestrukcije. Vapaj za Drugim i dru- gačijim upozorava čitatelje na to da Budišino pisanje nije tek maestralna metafik- cijska igra. 5. Luda Libera Priča Luda Libera naizgled ponavlja pripovjedni model Paklenog izuma : ponovno je tu ironični, sveznajući ekstradijegetički pripovjedač koji se čitatelju obraća u prvome licu množine i priču o glavnome liku rekonstruira iz različitih izvora. Fragmentiranost priče dodatno je naglašena podnaslovima koji većinom apstrak- tnim ili figurativnim pojmovima ističu smisao onoga što će se u tom odlomku dogo- diti. Premda samo malo duža od prethodne priče, Luda Libera obuhvaća raspon od 1908. do 1980. godine – cijeli život rovinjske kiparice Libere, pa gotovo svaki odlo- mak tematizira drugo životno razdoblje glavne junakinje. Podnaslovi se ni u jednom primjeru ne odnose ironično prema sudbini junakinje, i, iako se kao i u mnogih pa- ratekstualnih slučajeva ne može reći je li autor tih naslova pripovjedač priče ili sam Budiša, ono što je očigledno njihova je interpretativna i emotivna naklonjenost juna- kinji. U tomu je velika razlika između ove i prethodne priče glede odnosa glavnoga lika i pripovjedača: u objema pričama pripovjedač se oslanja na više izvora, ali u priči o Liberi osnovni izvor za rekonstrukciju njene sudbine jest njezin dnevnik, štoviše, prema metatekstualnom navodu na samome kraju sugerira se kako je tekst nastao u pokušaju da se sačuva Liberina intimna životna priča, nasuprot institucionalnoj ver- ziji koju nameće policija. U hijerarhijskome poretku pripovjednih instanci teksta pri- povjedač brani junakinju od sužene perspektive policije koja istražuje njezinu smrt, odnosno od izvještaja koji onemogućuje pravi uvid u sve dimenzije njezina života. Iznimnu književnu vrijednost ovoj priči svakako daje upravo dinamika izmjena gledišta, kojom se ocrtava složena sudbina rovinjske kiparice. Pripovjedač različitim likovima i društvenim instancama omogućuje se „oglase“ o Liberi suzbijajući time jednoumnost, pogotovo onu službene provenijencije; sve to pokazuje koliko je pri- povjedaču stalo zaštititi tajnu koju krije junakinjin životni put. Borbe i „dueli“ koje junakinja vodi s onima koji žele diktirati pravac i značenje njezina životnog razvoja, ovdje se, dakle, vode na razini radnje i imaju sociopovijesni i psihološki karakter. Ju-